PragerU | Mit o neravnopravnosti plaća muškaraca i žena

Christina Hoff Sommers iz American Enterprise Instituta za Prager University

Žene u Sjedinjenim Američkim Državama i Zapadnoj Europi danas su najslobodnije u ljudskoj povijesti. Ne samo da su jednake s muškarcima što se tiče uspješnosti, već su u nekim slučajevima i bolje. Ženska emancipacija je jedna od veličanstvenih stvari Zapadne civilizacije i jedna od najvećih poglavlja u povijesti slobode.

Zašto su onda pripadnici ženskog pokreta, vođe i članovi aktivističkih skupina poput Nacionalne organizacije za žene, profesori u odjelima za ženske studije na fakultetima i mnoge žene u medijima, još uvijek toliko nezadovoljni?

Ti feministi/ce jedva da priznaju bilo kakav napredak žena.

Da, priznaju da postoji neki napredak, ali činjenica da većina žena odbacuje svoj aktivistički feministički brend i sebe smatra slobodnim je za te ljude samo dokaz koliko je uistinu ukorijenjen patrijarhat i nejednakost: žene su tako potlačene da niti ne znaju.

Iz godine u godinu ti aktivisti govore o ženama i nasilju, ženama i depresiji, ženama i poremećajima u prehrani, ženama i nepravdama na radnom mjestu – samo da podrže svoje tvrdnje. Tijekom godina sam pažljivo proučavala mnoge od ovih tvrdnji. Ono što sam pronašla je da je velik dio podupirućih dokaza, uglavnom statističkih podataka o žrtvi, varljiv i često u potpunosti netočan.

Uzmimo u obzir problem takozvane nejednakosti plaća. Koliko puta ste čuli da žene, za isti posao, zarade 77 centi za svaki dolar koji muškarac zaradi? Feministički aktivisti i njihovi pristaše konstantno ponavljaju tu tvrdnju koja je toliko zavaravajuća da graniči s otvorenom laži.

Razlika od 23 centa je jednostavno razlika između prosječne zarade muškaraca i žena koji rade puno radno vrijeme. Ne uzimaju se u obzir razlike u zanimanjima, pozicijama, obrazovanje, radnom odnosu ili odrađenim satima.

Ali, aktivisti u skupinama poput American Association of University Women i National Women’s Law Center kažu: ne, ne – čak i kad uzmete u obzir te čimbenike, žene i dalje zarađuju manje. Uvijek se ispostavi da su izostavili jedan ili dva ključna podatka.

Uzmimo slučaj liječnika. Na prvi pogled izgleda da su žene liječnici jasne žrtve diskriminacije plaća – no ako počnemo kopati malo dublje naći ćete da je puno veća vjerojatnost da žene uđu u područja specijalizacije koja su manje plaćena, poput pedijatrije ili obiteljske medicine, nego u visoko plaćena poput kardiologije ili anesteziologije. Vjerojatnije je da rade skraćeno radno vrijeme. Čak i žene koje rade puno radno vrijeme rade otprilike 7% sati manje od muških kolega. Žene liječnici također imaju veću vjerojatnost da će biti dulje odsutne s posla – obično zbog osnivanja familije. Postoje iznimke, ali većina razlika u plaći dolazi do ruba nestajanja kad se u obzir uzmu svi relevantni čimbenici.

Kako ženske skupine reagiraju na sve ovo? Inzistiraju na tome da izbor žena u stvarnosti nije slobodan. Žene koje odlučuju, na primjer, da ostanu kod kuće s djecom, ili da rade manje sati, ili da postaju pedijatri a ne kardiolozi, su sputane “nevidljivim” barijerama ili internacionalnim tlačenjem.

Prema Nacionalnoj organizaciji za žene, moćni seksistički stereotipovi “usmjeravaju” žene i muškarce “prema različitoj edukaciji, obukama, karijerama i ulogama u obitelji.” Ali je doista socijalno uvjetovanje to koje objašnjava ženske sklonosti prema određenim profesijama i njihovu posebnu privrženost djeci?

Možda u potrazi sa srećom, muškarci i žene biraju različite puteve. Nije li malo pokroviteljski sugerirati da većina američkih žena nije slobodno? Zar one nisu ljudska bića sa samoopredjeljenjem?

I konačno, ovo je zdravorazumski dokaz da je jaz između muško-ženske plaće neistina. Ako je zaista istina da bi poslodavac mogao Jill plaćati manje od Jacka za isti posao, zar ne bi većina poslodavaca dala muškarcima otkaz, zamijenila ih sa ženama i tako uživala u golemoj tržišnoj prednosti?

Kao redoviti predavač na kampusu, redovito se susrećem sa studentima koji su u potpunosti prihvatili feminističku propagandu. Američke studentice su, vjerojatno, najsretnija, najslobodnija bića na ovom planetu – ali u predavanjima feminističkih teorija najčešće uče da ih muškarci iskorištavaju i tiraniziraju. I to, što je škola elitnija, što je viši akademski stupanj, to je vjerojatnije da će tu feminističku propagandu shvatiti ozbiljno.

Ali to se ne mora nastaviti. Došlo je vrijeme za mlade žene da feminizam preuzmu natrag. Reformirajte ga. Ispravite pretjeranosti. Odbacite propagandu žrtve. Riješite se priča “žene su s Venere, muškarci iz pakla”. Započnite naporan zadatak ispravljanja gotovo tri desetljeća feminističke dezinformacije.

Ženama koje su pogođene nepravdom ili seksualnim nasiljem na radnom mjestu najviše će pomoći istina i solidna istraživanja – a ne histerija i hype.

I posljednji dio osobnog savjeta mladim ženama: cijenite i iskoristite slobodu bez presedana koju posjedujete.