WALSH: Ovo nema veze sa politikom. Ovo je Zlo. I Zlo je posvuda.

Matt Walsh

0
93

Vijesti iz srednje škole Marjory Stoneman Douglas zastrašujuće su. Sedamnaest mrtvih. Tragedija. Niti jedna riječ je ne može opisati.

A onda dolazi 2. čin, koji dodaje ulje na vatru. Nakon monstruoznog, subhumanog ponašanja ubojice slijedi prazan, robotski odgovor javnosti. Isto, već viđeno ponašanje. Odmah, bez oklijevanja, nađu se ljudi koji pokušavaju iskoristiti vijest kako bi zaradili jeftine političke poene. U roku nekoliko minuta od zadnjeg pucnja, ljudi diljem društvenih medija okrivljuju Republikance ili NRA (National Rifle Association) ili Demokrate ili nekog drugog. Nagađaju za koga je ubojica glasao. Nagađaju o boji njegove kože, religiji, ideologiji. I ne samo da nagađaju. Aktivno navijaju za jedan ili drugi ishod. Kao da zapravo ne prepoznaju da su umrla stvarna ljudska bića.

Prije 70 godina, C.S. Lewis je upozorio da smo krenuli prema društvu “ljudi bez prsa”, ljudima bez savjesti. Mislim da smo stigli tamo. Ubojica je svakako bez prsa. On ne mrzi. On je ispod mržnje. On ne osjeća dovoljno da mrzi. On je prazna ljuska. Crna rupa od osobe. Nije nasilan zbog toga što osjeća bijes, nego zbog toga što ne osjeća ništa.

A onda nam društveni mediji predstave čitavu populaciju ljudi koji dijele tu istu kvalitetu ili su dovoljno blizu nje. Možda nemaju iste nasilne tendencije, ali ne posjeduju niti potpuno funckionirajuću savjest. Ne mogu zamisliti niti jedno drugo objašnjenje za osobu čija je refleksna reakcija na masovno ubojstvo pronaći način da iskoristi taj događaj za svoju korist.

Ne tvrdim da sam u tom smislu u potpunosti nevin. I ja u sebi ponekad uočavam želju da iskoristim tragediju kao batinu protiv mojih političkih protivnika. I zgrožen sam tom spoznajom. Mislim da postoji snažna struja u našoj kulturi koja nas nosi prema tom nečovječnom stanju. Pretvorili smo se u sociopate. I ne možemo uprijeti prstom prema samo jednom razlogu. Mislim da važnu ulogu u svemu tome imaju društvene mreže. Kao i internet općenito. Vjerojatno i mediji i Hollywood. Ogroman razlog je i razbijanje obitelji. I lista se nastavlja. Svi ti čimbenici stvaraju neku vrstu moralne ravnodušnosti. I ako smo bar malo iskreni, mislim da dio toga svi možemo osjetiti u sebi.

Ali mislim da naš instinkt za politiziranje ima i drugi izvor. Okrećemo se politici u želji da objasnimo zlo iz razloga da se osjećamo sigurnije. Ako zlo možemo staviti u lijepu kutijicu; ako ga možemo obuzdati; ako možemo smisliti jednostavna rješenja; ako ga možemo svesti u nekakav zakon ili politiku, onda se ne moramo suočiti s najstrašnijom stvarnošću: a to je da je zlo posvuda. Svuda oko nas. Ne samo oko nas nego, najgore od svega, u nama.

Ljudi smo pa ne želimo vjerovati da smo sposobni za takvo zlo. Radije bi prebacili krivnju na nekakav objekt ili grupu, rasu ili vrstu mentalne bolesti. Nastojimo izolirati zlo tako da se možemo praviti da smo ga limitirali unutar tih granica. Alternativa – da je zlo uvijek prisutno, da prožima naš svijet i svakim danom je sve jače – je prestrašna da se uzme u obzir.

Žalosna istina je da se nikad nećemo biti u stanju “riješiti” masovne pucnjave. One se dešavaju iz razloga što smo pala rasa u slomljenom svijetu. One se dešavaju jer je zlo stvarno i živi među nama. To neće promijeniti niti jedna strategija, niti jedna politička odluka, niti jedan zakon. Postoje neke stvari koje možemo učiniti kako bi smanjili našu ranjivost – veća sigurnost u školama, na primjer – ali stvarni izvor problema je dublji od bilo kojeg plana kojeg možemo smisliti. Moram vjerovati da je moguće da se stvari poboljšaju, iako nikad neće biti savršene u ovom životu. Ali nikakvog poboljšanja neće biti tako dugo dok ne budemo spremni pogledati problemu u lice i nazvati ga njegovim imenom.