HITCHENS: Jordan Peterson ne ide niti približno dovoljno daleko

Peter Hitchens

Screenshot: YouTube/Jordan B Peterson

Kanadski psiholog možda govori milijunima – ali ne i meni

Sad kad sam izgleda postao zlogukim prorokom, pitam se jesam li umjesto toga trebao postati guruom. Sudnji dan se ne prodaje dobro. Knjižare skrivaju moje knjige u stražnjim prostorijama. Moji zabilježeni govori i pojavljivanja na TV-u dosežu nekoliko tisuća odanih YouTube entuzijasta. Ali dr. Jordan Peterson, koji je navodno reakcionar poput mene, govori milijunima. Njegova nova knjiga “12 pravila za život: Protuotrov kaosu” ukrašava glavno mjesto na policama svake knjižare. Moji prijatelji me gnjave preporučujući mi njegova predavanja, ljudi na Twitteru mi neumorno govore da “moram” istražiti njegov rad. Postaju pozitivno nepristojni ako slučajno izrazim svoju nevoljkost prema njihovim zahtjevima.

Kako je to uspio? Je li on kult? Trebam li i ja biti kult? Je li to način dopiranja do umova koji su inače zatvoreni za konzervativnu misao? Ponekad dobivam dirljiva pisma od čitatelja koji me uvjeravaju da sam promijenio njihove živote na bolje, što mi, moram priznati, nikad nije bila namjera.

Jesam li u tim trenucima trebao napisati vlastiti priručnik za samopomoć, s radnim naslovom Sredite se! i poglavljima poput ‘Brzi hod – lijek za gotovo sve što mislite da imate’ i ‘Lice vam je s prednje strane zbog dobrog razloga’ (ovo je usmjereno korisnicima smartphonea)? Vjerojatno ne. Iznova sam se u to uvjerio nakon što sam proveo nekoliko dana buljeći u stranice novog izdanja dr. Petersona.

Dozvolite mi prije svega da izjavim kako držim mišljenje da je njegov nedavni stav protiv Misaone policije njegove rodne Kanade bio plemenit i hrabar. Pod prijetnjom kazne odbio je korištenje rodno-neutralnih osobnih zamjenica. I za sada je izašao kao pobjednik odlučno se suprotstavivši tom pritisku.

Ali kao zloguki prorok moram dodati da nisam siguran je li doista odnio značajnu pobjedu u dugom ratu protiv radikalnih jezičnih propisa i seksualne revolucije. Kad gledam naše medije konstantno me zapanjuje činjenica koliko lako se političke stranke, škole i univerziteti, nekadašnji konzervativci i institucije privikavaju na ideje, izražaje i pravila koja su ne tako davno samopouzdano odbijali i ismijavali. Gotovo sve što je nekad bilo ismijavano kao djelo “ludih ljevičara” ili “poludjele političke korektnosti” danas se proučava u velikim, skupim privatnim školama i službena je politika Konzervativne i Unionističke stranke ili će uskoro biti.

I unatoč hrabrosti dr. Petersona, ne mogu voljeti njegovu knjigu. Veći dio knjige pisan je u razgovornom stilu, i namijenjena je da bude prijateljskog i pristupačnog tona. Ali za bilo koju osobu obrazovanu prije kulturne revolucije, naviklu na pravilno konstruirane argumente, knjiga djeluje poput mentalne kaše. Nije mi se samo pogled zamućivao kad sam je listao na putu prema kući, već je isti osjećaj obuzimao moj mozak, kao i cijelo tijelo.

Činilo se kao da se neke stvari neprestano ponavljaju, pogotovo njegovo viđenje priče o ‘Uspavanoj ljepotici’, ‘Ivici i Marici’ kao i njegovo objašnjenje Rajskog vrta. Puno rekapitulira. Možda je knjiga takva jer se temelji na njegovim predavanjima. Nagovarali su me da ih pogledam, no, kad sam to učinio, moje oči i misli su odlutale.

Veliki Colin Welch jednom je rekao da je pri pokušaju čitanja memoara Harolda Wilsona otkrio da njegovu pažnju gotovo neodoljivo privlači sitni tisak na odbačenim autobusnim kartama ili etikete na pivskim bocama. Nije baš toliko loša. Ali što god je učinilo dr. Petersona herojem tolikog broja ljudi, to zasigurno nije njegov stil pisanja.

Ipak, usred svih ovih primjera, postoji nekoliko iskreno dirljivih momenata – često njegove osobne ispovijedi ili priče Petersonovih klijenata koje nam ilustriraju koliko je lako uništiti sebe i ljude koji nas okružuju ako napravimo ili izgovorimo pogrešnu stvar.

Postoje i neki dobri savjeti za uznemirene, izgubljene ljude, koje je dao muškarac koji se borio s vlastitim, prilično ozbiljnim nevoljama u prošlosti i čije lice, u nekim trenucima, malo podsjeća na tužnog sveca s pravoslavne ikone. Ipak, osobno sam zbunjen činjenicom da je dr. Peterson u svojoj prošlosti uzimao ‘antidepresive’. Da li je svjestan znanstvene i medicinske kontroverze oko mogućih nuspojava tijekom njihovog korištenja? One me podsjećaju (čak i ako djeluju kao što ih reklamiraju) na neku verziju some Aldousa Huxleya, droge pomoću koje su se stanovnici Hrabrog Novog Svijeta pomirili sa svojim ropstvom i neznanjem.

Vjerojatno je to razlog zašto mi je cijeli karakter rada dr. Petersona toliko stran. Previše sam svjestan dobrih stvari koje su posljednjih godina u potpunosti izgubljene kako bi se utješio s onim što izgleda kao pokušaj pomirenja s revolucionarnim poretkom. Teško mi je zapljeskati pokušaju koji me pokušava adaptirati u svijet za kojeg mislim da je otišao u potpuno pogrešnom smjeru. Njegova poruka je namijenjena ljudima koji su odrasli na post-kršćanskom Zapadu. Mislim da je osobito privlačna mladim ljudima. I mislim da je razlog taj što mladi ljudi ne mogu pronaći pravilan način ponašanja prema modernim mladim ženama. Um mladih modernih žena je programiram za nepovjerenje prema muževnosti, dok istodobno u svojim srcima one još uvijek preziru slabe, feminizirane muškarce. Rezultat su muškarci zarobljeni u minskom polju, usred živog pijeska. Bez obzira no to kreću li se ili stoje mirno, bit će uništeni. Ne znam kako se bilo tko može ili će se moći nositi s tim.

Nekoć sam se šalio da mi moj odgoj, među ratnim brodovima i katedralama, s dugim periodima u hladnim predškolama s blatnim igralištima koje su vodili urlajući tirani, nije učinio nikakvu štetu. Iskreno, siguran sam da mi je učinio nešto štete iako nisam nikad bio pretučen ili podvrgnut nedoličnim napadima kao što su to očito bili svi ostali. No, za razliku od svijeta u kojem su odrasli siroti, tužni obožavatelji dr. Petersona, bilo je to mudro obrazovanje za život u stvarnosti, pogotovo himne (kršćanske himne – op. a.) koje mi još uvijek odjekuju u glavi sa svojim obećanim noćima sumnje i tuge i njihovim strmim i neravnim putevima.

Peter Hitchens je kolumnist Mail on Sunday