U srijedu, Chloe Angyal, zamjenica urednika Huffington Posta, objavila je trijumfalan tweet u kojem opisuje demografiju autora HuffPo članaka:
Month two of @HuffPost Opinion is almost done. This month we published: 63% women, inc. trans women; 53% writers of colour.
— Chloe Angyal (@ChloeAngyal) March 14, 2018
Our goals for this month were: less than 50% white authors (check!), Asian representation that matches or exceeds the US population (check!), more trans and non-binary authors (check, but I want to do better).
— Chloe Angyal (@ChloeAngyal) March 14, 2018
We also wanted to raise Latinx representation to match or exceed the US population. We didn't achieve that goal, but we're moving firmly in the right direction.
— Chloe Angyal (@ChloeAngyal) March 14, 2018
I check our numbers at the end of every week, because it's easy to lose track or imagine you're doing better than you really are, and the numbers don't lie.
— Chloe Angyal (@ChloeAngyal) March 14, 2018
(The numbers also don't tell the whole story — about disability, geography, socioeconomics and more).
— Chloe Angyal (@ChloeAngyal) March 14, 2018
But the work is not onerous and it's definitely not impossible. If we can do it, every other opinion page can do it, too.
— Chloe Angyal (@ChloeAngyal) March 14, 2018
And if you have an oped to pitch, here's how you can do that. We pay, we edit with care and we are anti-Oxford comma https://t.co/aoZsavdSy6
— Chloe Angyal (@ChloeAngyal) March 14, 2018
Ovo je primjer intersekcionalne politike u akciji. Angyal niti u jednom trenutku ne hvali kvalitetu svojih djelatnika – bitan je samo njihov identitet. Naravno, postoji izvjesna neomiljena grupa ljudi čiji radovi se neće objavljivati bez obzira na kvalitetu: bijeli ljudi su u ozbiljnom hendikepu. Kad bi Angyal vodila izdavački odjel u Harper Collinsu, vjerojatno bi odbacila reizdavanja gotovo svih glavnih zapadnjačkih autora u povijesti u korist serije memoara Laverne Cox. Za različitost, naravno.
Zanimljiv je način na koji je odabrala brojeve. Ako želi da njezina stranica editorijala bude stvarno reprezentativna, zašto jednostavno ne preslika postotke koji se nalaze u stanovništvu? To bi značilo da bi svaki 3. od 1.000 pisaca bio transrodni; crni autori predstavljali bi 12 od 100 pisaca; azijati bi predstavljali oko 5; a bijelci 64 od 100. Ali to, naravno, nije pravilna rasna ravnoteža – to bi bilo rasistički, ili nešto takvo. Umjesto toga, ona vadi brojke iz “šešira”, a “šešir” je dobar tako dugo dok stavlja bijele pisce u nepovoljni položaj.
Vjerojatno najuznemirujući dio Angyalinog buncanja je njezin prijedlog da svaki drugi editorijal u Americi upotrebljava rasne kvote kao zamjenu za kvalitetu. To je diskriminacija. Kraj priče. A ljevičari se hvale s tim jer im je politika identiteta važnija od kvalitete i pristojnosti.
