Platonova ‘Alegorija pećine’, sveučilišta, društveni mediji i grupno mišljenje

Josh Eisen

Wikimedia Commons

Nedavno sam ponovno pročitao neka od mojih omiljenih filozofskih djela. Svatko tko to učini, nedvojbeno će prepoznati koliko su te ideje još uvijek relevantne. Ipak, to je mač s dvije oštrice. S jedne strane, možemo naći utjehu u tome da aktualna politička nesuglasja nisu jedinstvena današnjem vremenu, već se ponavljaju kroz povijest. S druge strane, ne možemo si pomoći da ne pomislimo kako smo već mogli naučiti lekcije iz prijašnjih vremena i loše ideje staviti u ropotarnicu povijesti. Možda je to samo naivna intuicija.

Alegorija pećine

Platonova Alegorija pećine opisuje tri zatvorenika koji su okovani lancima u pećini, uvijek okrenutih prema unutarnjem zidu. Kad god se neka osoba ili objekt kreće duž ulaska u pećinu, pojavi se sjena na unutarnjem zidu prema kojem su zatvorenici okrenuti. Budući da zatvorenici nikada nisu bili izloženi utjecajima vanjskog svijeta, njihova koncepcija onoga što je stvarno i onoga što nije, je ograničena njihovim iskustvima unutar pećine. Kako su zatvorenici iskusili samo sjene, oni vjeruju da su sjene stvarni objekti. Njihovo neznanje proizlazi iz nedostatka izloženosti vanjskom svijetu.

Jednog dana, jedan od zatvorenika se nekako oslobodio zatočeništva i napušta pećinu. Zatvorenik je isprva zaslijepljen sunčevom svijetlošću, što mu je onemogućilo da vidi objekte u vanjskom svijetu. Osjećao se dezorijentirano i nelagodno. Kad mu je rečeno da su objekti izvan spilje stvarni, a sjene koje je vidio u spilji samo projekcije, bio je u nevjerici. Jednog dana, zurio je u svoj odraz u vodi i sinulo mu je da je sve ono što je prethodno doživio unutar spilje zapravo bila projekcija. Zatvorenik – željan da to novo saznanje podijeli sa drugim zatvorenicima – uputio se natrag prema spilji gdje su zatvorenici ostali zatočeni. Kad je obavijestio zatvorenike da su sjene samo projekcija stvarnosti, nisu mu povjerovali. Mislili su da mu je odlazak iz spilje poremetio um. Ukorili su ga, ismijavali i žestoko se protivili svakom pokušaju da budu oslobođeni ili informirani o svijetu izvan spilje.

Pišući ovu analogiju, Platon je pokušao opisati kakav je osjećaj biti filozof – biti prosvijetljeni pojedinac među ostalima koji doživljavaju samo projekcije stvarnog svijeta, za razliku od samog stvarnog svijeta. Alegorija se upotrebljava i u nekoliko drugih svrha, uključujući raspravu u korist Platonove teorije ideja i pogrešivosti naših osjetila.

Nakon ponovnog čitanja, nisam mogao ne primjetiti sličnosti između spilje, današnjih sveučilišta i društvenih medija. Spilja, društveni mediji i sveučilišta (posebice liberalne umjetnosti i društvenih znanosti) su (ili su barem postali) samo projekcije svijeta koji se nalazi izvan tih entiteta. Oni koji su uronjeni u te studije i u društvene medije, konstantno su izloženi projekcijama vanjskog svijeta. Svaki pokušaj onih koji su iskusili vanjski svijet da obavijeste one koji su izloženi projekcijama, često se dočekuje s otporom i nevjericom.

Alegorija je također nevjerojatno slična opiranju kojem se konzervativni glasovi konstantno susreću na sveučilištima. Nije toliko očita sličnost konzervativaca i oslobođenog zatvorenika, koliko je sličnost prosvjednika i zatvorenika koji odbijaju bilo kakvu izloženost stvarnom svijetu.

Zašto ne napustiti pećinu? Uostalom, nije da su zatočeni kao zatvorenici opisani u Platonovoj alegoriji. Istina je da ljudi ne napuštaju pećinu jer je udobno i lako ostati u njoj. Lako je vjerovati u projekcije kao što je i tim projekcijama lako dodijeliti zlonamjerne motive. Navikli su na to i ne žele prihvatiti da je ono što ih uče više projekcija nego stvarnost. Obmanuti su, bilo namjerno ili ne. Posljedica toga je neprijateljska i podijeljena društvena i politička klima.

Da li je to problem samo onih na lijevoj strani političkog spektruma? Sigurno nije. Mnogi konzervativci imaju isti problem. Ne velim da su konzervativci filozofi koje je Platon opisao, niti da posjeduju prosvijetljene poglede na stvarni svijet u kojem živimo. U stvari, moje mišljenje je da postoji masovni problem grupnog mišljenja i prihvaćanja predrasuda na desnoj strani. Ali zapitajte se ovo: Koja strana političkog krila dočekuje suprotno mišljenje nasilnim suprotstavljanjem? Jesu li to kampuski konzervativci ili kampuski ljevičari?

Pa, ne vidimo baš konzervativce kako prosvjeduju protiv ljevičarskih govornika na sveučilištima. To je u pravilu strogo ljevičarski fenomen. U osnovi, to je problem koji je potaknut i obnašan od strane sveučilišta i pomoću algoritma društvenih medija. Sveučilišta su danas premoćno na lijevoj strani, kao i oni koji vode društvene mreže na web-u. Posljedica toga je da su oni koji se pridržavaju “dnevnog reda” sveučilišta i društvenih medija¸također oni koji se odupiru njihovom remećenju.

Ako otiđete nasumce odabranom konzervativcu i nasumce odabranom ljevičaru, i zatražite oboje da u potpunosti daju povjerenje gledištu surpotstavljene osobe, tko bi imao veću vjerojatnost za uspjeh? Da li bi to bio konzervativac, koji je konstantno izložen progresivnoj agendi, od strane sveučilišta i društvenih medija, a svejedno je odbacuje? Ili bi to bio ljevičar, kojem je jedini način da sazna o konzervativnim idejama tako da ih svojevoljno potraži?

1 COMMENT

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here