WILLIAMS: Diskriminacija i nejednakosti

Walter E. Williams

Underwood Archives

Nemam problema s izjavom da je ovaj članak gruba i nepotpuna recenzija knjige “Diskriminacija i nejednakosti”, koju je upravo objavio moj dugogodišnji prijatelj dr. Thomas Sowell. U manje od 200 stranica, Sowell opovrgava mit za mitom, ne samo one u Sjedinjenim Državama, već i diljem svijeta.

Jedan od mitova je onaj koji nas uvjerava o činjenici da kad ne bi bilo diskriminacije svi bismo posjedovali jednaka društveno-ekonomska obilježja, poput karijere, prihoda, obrazovanja i zastupljenosti u kažnjeničkim ustanovama. Činjenica je da na svijetu ne postoji nikakav dokaz, u bilo kojem trenutku u povijesti, koji demonstrira da bi slučaju nedostatka diskriminacije u svemu postojala ravnomjerna zastupljenost što se tiče rase, spola, nacionalnosti ili bilo koje druge ljudske karakteristike. Sowell pokazuje da društveno-ekonomski ishodi znatno variraju među pojedincima, grupama i nacijama na načine koji se ne mogu objasniti samo jednim čimbenikom, bilo da je to genetika, diskriminacija ili nekakva druga vrsta eksploatacije.

Studija finalista Nacionalne vrijednosne stipendije pokazala je da se prvorođenci češće pojavljuju među finalistima nego svi ostali zajedno. Podaci iz Sjedinjenih Država, Njemačke i Velike Britanije pokazuju da je prosječni IQ prvorođenaca viši od IQ-a njihovih kasnijih braće i sestara. Takvi ishodi predstavljaju izazov za one koji vjeruju da su naslijedne osobine ili okolina dominantni čimbenici u akademskim dostignućima. Štoviše, nalazi pokazuju da ako ne postoji jednakost osobina među ljudima rođenim od istih roditelja i koji žive pod istim krovom, zašto bi se jednakost ishoda očekivala u drugim uvjetima?

U 2. poglavlju, Sowell pruža dokaz da se ljudi neće zauzimati za diskriminaciju po svaku cijenu. Što je veći trošak, time je manje tolerirana, i obrnuto. Jedan od primjera je segregacija sjedaka u javnom prijevozu na Jugu. Mnoge tvrtke bile su u privatnom vlasništvu i donositelji doluka u tim tvrtkama shvatili su da bi mogli izgubiti profit zbog vrijeđenja svojih crnih mušterija s uvođenjem segregiranih sjedala. Transportne tvrtke su se borile protiv zakona koji su nametali segregirana sjedala, kako politički tako i na sudovima, ali su izgubili. Pojedine tvrtke su čak ignorirale zakon. Iako su se, nakon što su se suočile s teškim kaznama, s vremenom počele pridržavati zakona.

Stvar je u tome što je razlika između bijelih vlasnika transportnim tvrtki i bijelih političara i segregacionista bila ta da su vlasnici tvrtki morali podnijeti troškove otuđivanja potencijalnih crnih putnika, a političari i segregacionisti nisu. Sowell proširuje svoju analizu kako bi pokazao da će regulirane kompanije i organizacije – kao što su javna komunalna poduzeća i neprofitni subjekti, uključujući fakultete i državne agencije – uvijek biti predvodnik kad je politički popularno da se diskriminiraju crnci, ali će također biti predvodnik u suprotnom slučaju, kad je popularno diskriminirati u korist crnaca. Zašto? Jer u oba slučaja, oni ne snose teret izmaklog profita.

U Sowellovom poglavlju naslovljenom “Svijet u brojkama” ističe ono što ću ja nazvati neiskrenosti. U 2000., studija Američke komisije za građanska prava istaknula je da je 44,6 posto crnih kandidata odbijen zahtjev za hipoteku, za razliku od bijelog stanovništva gdje je taj postotak bio na 22,3. Te i slične statistike dovele su do optužbi prema kreditnoj industriji za diskriminaciju i zahtijevale od vlade da učini nešto po tom pitanju. Dok je stopa odbijanja kredita bila navedenih 22,3 posto, kod azijata i havajskih domorodaca iznosila je tek 12,4 posto. Te statistike do danas nisu vidjele svjetlo dana. Zašto? Nisu se uklapale u naraciju o rasnoj diskriminaciji. Rasnim huškačima bilo bi teško uvjeriti naciju da su pozajmljivačke institucije diskriminirale ne samo crne podnositelje zahtijeva, već su to također radile i bijelim kandidatima, u korist kandidata azijskog i havajskog podrijetla.

Na nekoliko mjesta u knjizi, Sowell ukazuje na tragedije koje su se desila u težnji prema društvenoj pravdi. On daje primjer Gujaratija (manjina indijskog podrijetla) koji su protjerani iz Ugande i egzodus Kubanaca s Kube. Mnogi od Gujaratija su stigli u Veliku Britaniju bez ičega, ali su se ponovno podigli do prosperiteta. Isti slučaj je s Kubancima koji su došli u SAD i prosperirali. Izgubivši svoje najproduktivnije ljude, Uganda i Kuba postali su ekonomski klošari.

Široka javnost, ljudi u obrazovanju i političari našli bi puno koristi u čitanju “Diskriminacije i nejednakosti”, ako zbog ničeg drugog onda iz razloga da ne budu nesvjesno obmanuti.