Izrael i pobjeda nad sovjetskim komunizmom

Spyridon Mitsotakis

0
73
Meir surrounded by crowd of 50,000 Jews near Moscow Choral Synagogue on the first day of Rosh Hashanah in 1948./Wikipedia

“Moj otac je poginuo u ratu 1948. i mi smo pobijedili. Moj ujak je poginuo u ratu 1956. i mi smo pobijedili. Moj brat je izgubio ruku u ratu 1967. i mi smo pobijedili. Prošli tjedan izgubio sam najboljeg prijatelja tamo [pokazujući mjesto krvave bitke] i mi pobjeđujemo. Ali jesu li vrijedne sve ove žrtve, Golda? Kakva je korist od naše vojne snage ako ne možemo izboriti mir?”

Ovo su riječi izraelskog vojnika na Golanskoj visoravni nedugo nakon Jomkipurskog rata 1973. godine, upućene svojoj premijerki Goldi Maeier. Taj rat bio je najskuplji nakon onog za nezavisnost što se tiče izraelskih života, a za njega je bio kriv Sovjetski Savez. Arapske države, koje su bile sovjetski klijenti, dobile su, kao što je to sovjetski diktator Leonid Brežnjev izjavio u tajnosti, “najmoderniju opremu, koja čak nije bila viđena niti u Vijetnamu. Bili su dvostruko nadmoćniji u tenkovima i avionima, trostruko u artiljeriji i apsolutno nadmoćni što se tiče protuzrakoplovne i protutenkovske obrane”.

Premijerka Meier rekla je mladom izraelskom vojniku: “Plačem radi vašeg gubitka, baš kao što tugujem za svim našim mrtvima. Ležim budna u noći misleći na njih. I moram vam iskreno reći, da su naše žrtve samo za nas, možda biste bili u pravu; nisam sigurna da bi bile vrijedne. Ali ako su one za opstanak cijelog židovskog naroda, onda svim srcem vjerujem da je svaka žrtva opravdana”.

Nastavila je:

“1948., u ovo doba godine, stigla sam u Moskvu kao prvi veleposlanik Izraela u Sovjetskom Savezu. Država Izrael je bila potpuno nova. Staljinizam je bio na vrhuncu. Židovi kao Židovi nisu imali nikakva prava. Bili su odsječeni od svoje židovske braće već 30 godina, još od komunističke revolucije 1917. Staljin je proglasio rat judaizmu. Proglasio je cionizam zločinom. Hebrejski jezik je zabranjen. Učenje Tore bilo je zabranjeno. Jedan je poslan u gulag ili u Sibir za puno manje.”

“Prvi šabat nakon što sam predstavila svoju vjerodajnicu, moje osoblje iz veleposlanstva pridružilo mi se u službi u Velikoj sinagogi u Moskvi. Bila je gotovo prazna. Ali vijest o našem dolasku u Moskvu brzo se proširila i kad smo otišli drugi puta, za vrijeme festivala (Rosh Hashanah – židovska Nova godina), ulica ispred sinagoge bila je potpuno zakrčena. Čekalo nas je oko 50,000 ljudi, starih i tinejdžera, beba nošenih na rukama svojih roditelja, čak i ljudi u oficirskim uniformama Crvene armije. Usprkos rizika, svih službenih prijetnji da nam se ne približavaju, ti Židovi su došli kako bi proslavili osnivanje izraelske države i demonstrirali svoje srodstvo s nama.”

“Unutar sinagoge bila je ista stvar. Bez govora ili parada, ti Židovi su pokazivali ljubav prema Izraelu i židovskim ljudima, a ja sam bila njihov simbol. Našla sam se usred bujice ljubavi toliko snažne da sam doslovno izgubila dah. Ljudi su me okružili, pružali ruke i plakali. ‘Shulam aleichem Goldele, (‘Dobrodošla Golda’), ‘Goldele, leben zols du.’ (‘Golda, dug život za vas’).’ ‘Gutt yomtov Goldele.’ (‘Sretan Festival, Golda’). I sve što sam uspijevala iznova reći bilo je: ‘A dank eich vos ihr seit gebliben Yidden.’ (‘Hvala vam što ste ostali Židovi.’). I neki od njih su povikali natrag: ‘Vir danken Medinas Yisroel.’ (‘Zahvaljujemo državi Izrael.’). To je bio trenutak kad sam postala sigurna da naše žrtve nisu bile uzaludne.”

Sovjetski Savez uvijek je mrzio i bojao se cionizma. Meierin politički suparnik, Manachem Begin, bio je 1940.-1941. zatvorenik u Staljinovom gulagu i pisao je o tome u zastrašujućim detaljima. Njegov zločin? Bio je cionist. Kad se suočio sa svojim NKVD-ovim (kasnije poznatiji kao KGB) ispitivačima, rekli su mu da je cionizam “farsa i obmana, lutkarska predstava. Nije točno da je vaš cilj uspostavljanje židovske države u Palestini ili da namjeravate naseliti milijune Židova. Oba ta cilja su praktički neizvediva i cionistički vođe su savršeno svjesni toga. Taj govor o Državi prikriva istinsku svrhu cionizma – a to je preusmjeravanje židovske mladeži iz redova revolucije u Europi i stavljanje na raspolaganje britanskom imperijalizmu na Bliskom istoku. To je jezgra cionizma.”

Ironično, daleko od toga da je bio agent britanskog imperijalizma, upravo su Menachem Begin i njegov Irgun bili ti koji su se borili protiv Britanije i njezinog palestinskog mandata. I da ironija bude još veća, Sovjetski Savez je podržavao utemeljenje Izraela u svrhu, prema riječima Golde Meier, “britanskog micanja s Bliskog istoka”.

Meierov prijem u moskovskoj sinagogi imao je ogroman utjecaj. Ono što Meier nije tada znala i što je otkrio prebjeg, general Ion Mihai Pacepa, bilo je to da je “Staljinova politička policija, u to vrijeme znana pod imenom MGB (Ministerstvo Gosudarstvennoy Bezopasnosti), organizirala dvomjesečno presretanje pošte diljem Rusije. Rezultati su predočeni Staljinu u prosincu 1948. godine, u obliku izvještaja koji je pokazao da je impresivan broj ruskih Židova počeo promicati ideju o emigraciji u novoosnovanu državu Izrael”.

Sovjetski Savez odbio je prihvatiti činjenicu da milijuni njezinih progonjenih subjekata sanjaju o svojoj novoj (ili u ovom slučaju, staroj) domovini. Židovska anti-fašistička liga je raspuštena, a njezini članovi pogubljeni. Židovske kulturne institucije su zatovene, a njezini pripadnici poslani u gulage. Pravda je priopćila da je otkrivena urota židovskih liječnika i da se priprema relokacija Židova u kampove za preseljenje (koncentracijske) u Sibir (Staljin je umro prije nego se taj plan mogao sprovesti). Izrael je proglašen pijunom američkog imperijalizma i neprijateljem SSSR-a.

Moshe Dayan je jednom izjavio da je “ključ za rat na Bliskom istoku u rukama Sovjetskog Saveza, a ključ političkog rješenja u rukama Sjedinjenih Država”. Govorio je to iz iskustva.

Evgeny Pyrlin, sovjetski diplomat koji je vodio odjel za Egipat u sovjetskom ministarstvu vanjskih poslova 1967. godine, kasnije je otkrio da “Mi [Sovjeti] vjerujemo da bi nam rat mogao dati političke dobitke. Čak bi nam i pat pozicija mogla donijeti koristi. Egipat je imao našu podršku, i političku i vojnu. Mislili smo da će njihove snage demonstrirati sve benificije sovjetske podrške. Iz tog razloga bili smo uvjereni da će se ravnoteža snaga na Bliskom istoku promijeniti lokaliziranim ratom”.

Sovjeti su pokrenuli događaje 13. svibnja 1967. Obavijestili su Nassera da je Izrael koncentrirao svoju 11 i 13 brigadu na granici sa Sirijom. To nije bila istina, što su znale sve umiješane strane. Ali, egipatski diktator Gamal Abdel Nasser nije se obazirao na to. 23. svibnja, Nasser se obratio pilotima svojih zrakoplovnih snaga na aerodromu Bir Gifgafa: “Naše snage se nalaze na Sinaju i u potpunosti smo se mobilizirali u pojasu Gaze i na Sinaju”, rekao je. “Ni pod kojim okolnostima ne smijemo dopustiti da izraelska zastava prođe kroz zaljev Aqaba. Židovi nam prijete ratom. Mi kažemo da su dobrodošli u rat, mi smo spremni za rat, naše vojne snage, naši ljudi, svi mi smo spremni za rat, ali ni pod kojim okolnostima nećemo odustati od naših prava. Ovo su naše vode.”

Došao je trenutak istine. Zatvaranje zaljeva Aqaba – u stvarnosti zatvaranje Sueskog kanala i Tiranskog zaljeva – zatvorio je Izraelu resurse potrebne za njegovo preživljavanje. Nešto je trebalo biti učinjeno. Nasser je već objavio podršku Sovjetskog Saveza u slučaju rata. “Želim vam reći danas da je Sovjetski Savez prijateljska sila i stoji uz nas kao prijatelj”, rekao je pred Egipatskom narodnom skupštinom 29. svibnja 1967. godine. “Kad sam zatražio sve vrste oružja, oni su nam ga dali. Kad sam se jučer susreo s [ministrom rata] Shams Badranom, predao mi je poruku od sovjetskog premijera Kosygina koji je izjavio da imamo podršku Sovjetskog Saveza u ovoj bitci.”

Izraelski čelnici odlučili su djelovati, a 5. lipnja to se i dogodilo. Prema riječima Natana Sharanskog – tadašnjeg studenta u SSSR-u, diskriminiranog zbog svojeg židovskog podrijetla: “S arapskim čelnicima koji su obećavali da će ‘baciti sve Židove u more’, opsjednuti Izrael ostvario je munjevitu pobjedu nad snagama Egipta, Sirije i Jordana, naoružanih sovjetskom opremom. U manje od tjedan dana, Izrael je osvojio Sinajsku pustinju, Golansku visoravan, Zapadnu obalu i pojas Gaze. Najvažnije od svega, Izrael se ponovno sjedinio sa svojim drevnim glavnim gradom Jeruzalemom.”

Pozicija Izraela u svijetu bila je transformirana. Simcha Dinitz, bivši izraelski veleposlanik u Sjedinjenim Državama, rekao je: “U borbi između Rusije i Amerike u sklopu Hladnog rata na Bliskom istoku, Izrael je bio automatski saveznik Zapada. Od Šestodnevnog rata, taj automatski saveznik postao je strateška imovina.”

Svaki budući rat dokazao je superiornost američkog oružja nad sovjetskim i Sjedinjene Države dokazale su da njezina diplomatska podrška nosi puno veću težinu od bilo koje druge zemlje (i čak nadmašuje diplomatsku težinu svih drugih zemalja zajedno, pogotovo u Ujedinjenim narodima). Egipatski vođa Anwar Sadat – došavši do spoznaje da “Amerika drži sve karte” – uspostavio je mir s Izraelom i preselio Egipat (majmoćniju i najvažniju zemlju arapskog i muslimanskog svijeta) iz kampa Sovjetskog Saveza u savez sa Sjedinjenim Državama. Sovjetski utjecaj na Bliskom istoku nikad se nije oporavio od gubitka Egipta.

Unutar SSSR-a, Sharansky se podsjetio koliko je izraelska pobjeda utjecala na njega i na njegove židovske kolege: “U šest dramatičnih dana, sve se promijenilo. Poziv koji je poslan iz Jeruzalema, ‘Brdo hrama je u našim rukama’, probio se kroz Željeznu zavjesu i iskovao gotovo mističnu vezu s našim ljudima. I dok nismo imali pojma što je u stvari Brdo hrama, znali smo da je činjenica što se nalazi u našim rukama bila nagrađena poštovanjem. Poput krika iz naše daleke prošlosti, rekao nam je da više nismo raseljeni i izolirani. Pripadali smo nečemu, iako još uvijek nismo znali čemu, ili zašto. Naravno, još uvijek smo patili zbog antisemitizma, ali čak je i to preuzelo drugačiji karakter. Židovi više nisu bili kukavice. Više instinktivno, i bez nekakve stvarne veze s judaizmom, postali smo cionisti. Znali smo da se negdje nalazi zemlja koja nas naziva svojom djecom i to znanje nas je ispunilo ponosom.”

Sovjetski Židovi koji su željeli emigrirati u Izrael iz Sovjetskog Saveza (pravo koje im je odbijano) pridružili su se u velikom broju sovjetskim disidenta. Legitimnost režima – interno i eksterno – raspršilo se dok su Sharansky i “Refuseniksi” radili zajedno s podzemnim skupinama za ljudska prava kako bi dokumentirali i širili izvješća o sustavnim kršenjima ljudskih prava u Sovjetskom Savezu.

Postojalo je mnogo razloga za kolaps Sovjetskog Saveza – ekonomskih, kulturnih, moralnih, itd. Ali propadanje njegovog prestiža na svjetskoj pozornici i u očima svojih subjekata, nedvojbeno je među glavnim razlozima propasti Carstva zla. A Izrael je tu odigrao nezamjenjivu ulogu.

Samo još jedno čudo, od nacije izgrađene na čudima.