SHAPIRO: Karl Marx, bio si u krivu

Ben Shapiro

Photos by Ljubisa Milovanovic/www.silvertownphoto.wordpress.com

Ovaj tjedan se obilježava rođendan jednog od najgorih ljudskih bića u povijesti, Karla Marxa. Samo zato što je Marxova filozofija tijekom jednog stoljeća odvela direktno u smrt 100 milijuna ljudskih bića, zatvorila u gulage i re-edukacijske kampove na desetine milijuna drugih, od Rusije do Kine, Vijetnama, Kambodže, Sjeverne Koreje i tlačila više od 100 milijuna ljudi, nije odvratilo modernu ljevicu od prihvaćanja Marxovog krvavog nasljedstva. Shvativši, međutim, da bi prihvaćanje samog komunizma otuđilo one koji se sjećaju Berlinskog zida, današnji marksisti okupljaju se oko politike identiteta. Na stranicama New York Timesa – istih novina koje su u protekle dvije godine objavljivale editorijalne članke koji su odobravali utjecaj komunizma na osnaživanje žena i ženske seksualne aktivnosti i njegov inspirirajući učinak na Amerikance – izvanredni profesor filozofije na Kyung Hee sveučilištu u Seoulu, Jason Barker, proslavio je Marxov rođendan pišući: “Sretan rođendan, Karl Marx. Bio si u pravu!”

U čemu, točno, je Marx bio u pravu?

Nije bio u pravu što se tiče ekonomije – njegova ekonomska teorija je besmislica. Također nije bio u pravu o razvijanju povijesti kao veličanstvenoj Hegelijanskoj progresiji prema socijalističkoj utopiji. No, prema Barkeru, bio je u pravu što se jedne stvari tiče: Oni koji nemaju će se ujediniti da bi promijenili ljudsku prirodu mijenjanjem sustava ugnjetavanja pod kojim su živjeli. Marx je, veli Barker, bio u pravu u pogledu klasne eksploatacije – bogati iskorištavaju siromašne. Ali tek pod krinkom žrtvenih skupina temeljenih na rasi i spolu, Marxova dijalektika nalazi svoju istinsku apoteozu:

Rasno i seksualno ugnjetavanje dodano je dinamici klasne eksploatacije. Pokreti društvene pravde kao Black Lives Matter i #MeToo, duguju Marxu nešto poput neizrečenog duga kroz njihovo bezrezervno napadanje “vječitih istina” našeg doba. Takvi pokreti prepoznaju, kao i Marx, da su ideje koje vladaju svakim društvom one od vladajuće klase i da je rušenje tih ideja osnovno za pravi revolucionarni napredak.

Evo, Barker samo preokreće pisanja članova Frankfurtske škole, marksista poput Herberta Marcusea, koji je tvrdio da su

ljudska bića živjela u sjeni ove kulture, kao žrtve ove hijerarhije… sada se suprotstavljaju “univerzalnoj glazbi” koja je bila najuzvišenije dostignuće ove kulture, svojom glazbom, sa svim prkosom, mržnjom i radostima pobunjenih žrtava, koje definiraju vlastitu humanost protiv definicija svojim vladara.

Umjesto revolucije proletarijata, marksizam sada traži revoluciju tih žrtava – raznih skupina ‘onih koji nemaju’ i koji osjećaju da sustav radi protiv njih. I puno je lakše okupiti takve skupine oko intersekcionalnih tema nego oko dispariteta dohotka. Ne može se stvoriti nekakvo ozbiljno bratstvo između onih koji ne zarađuju mnogo novca, ali čista plemenska pripadnost čini dugotrajne veze – a marksisti su sretni što će ta plemena moći oblikovati u novu naciju pobunjenika.

Nada je, naravno, da će takva nova nacija zauzvrat stvoriti novu vrstu ljudskog bića. Barker objašnjava da smo “navikli na dinamične mantre koje, da bi imale utjecaja na promjene u društvu, zahtijevaju prvo da se mi sami promijenimo”. Ali u stvarnosti, prema Marxu, ne možemo se promijeniti jer nas je sustav već definirao. Redefiniranjem sustava mi možemo napraviti “tranziciju prema novom društvu u kojem će odnosi između ljudi, a ne kapitalni odnosi, napokon određivati vrijednost pojedinca”. Sve što moramo napraviti jest da zajedno srušimo kapitalizam i čovjek će procvasti u svojoj punoj ljepoti. Rušenje je gradnja.

Ovo je opasna glupost. I dok zagovornici marksizma danas odbacuju staljiniste i maoiste i Castrov režim i Venezuelu i Sjevernu Koreju, sve su te nacije također mislile da ispunjavaju Marxov san. To je zbog toga što jesu. Nema nikakve nove ljudske prirode na horizontu; ljudska bića nisu definirana isključivo sustavom pod kojim žive. Samo sustav koji dozvoljava naše mnogobrojne mane, koji radi protutežu nedostataka s posljedicama i sebičnosti s neagresivnošću, može kanalizirati te nedostatke u nešto korisno.

Ne, Marx nije bio u pravu. Ali ljevica ga se nikad neće odreći, jer nudi jedinu istinsku alternativu vjerskom pogledu na ljudsku prirodu – pogledu na čovjeka koji kaže da nije prazna ljuska, da nije anđeo koji čeka na iskupljenje, već nesavršeno biće sposobno za velike stvari. Postizanje tih velikih stvari je težak posao. Mijenjanje samog sebe na individualnoj razini je težak posao. Buncati o zlima društva – to je svakako dovoljno lako.