PragerU | Vlada ne može popraviti zdravstvenu skrb

Zašto je vlada tako loša u zdravstvenoj skrbi? Bave se s njom već sedamdeset pet godina i još uvijek je ne mogu popraviti. Skupa je. Pristup je zamrljan. Zaglibljena je u birokraciji. I puna otpada.

ObamaCare je trebao riješiti sve ovo, ali umjesto toga, baš kao i svi drugi vladini programi zdravstvene skrbi prije njega, samo je pogoršao stvari.

Zašto?

Zbog toga što vlada plaća kao treća stranka (third-party payer).

Dopustite mi da objasnim.

Pretpostavimo da ćete kupiti nešto za sebe. Imate dva prioriteta: cijenu i kvalitetu. Želite najvišu moguću kvalitetu za najmanju moguću cijenu.

Recimo da kupujete televizor. Imate mnogo opcija: veličina ekrana, kvaliteta slike, cijena. Samo vi znate koji najviše odgovara vama i vašem budžetu. I puno kompanija se natječe kako bi poslovale s vama. Vi radite istraživanje; vi donosite svoj izbor.

To se zove direktna (first-party) kupovina – osoba koja plaća je osoba koja koristi.

Sad, pretpostavimo da ni cijena ni kvaliteta nisu pod vašom kontrolom; u ovom slučaju, kupujete nešto za drugu osobu. Stalo vam je do cijene koju plaćate, ali ste fleksibilniji što se tiče kvalitete. Dobar primjer je vjenčani dar – recimo, aparat za kavu.

Možda razmišljate na način, do trenutka kad se pokvari ionako će zaboraviti tko im ga je dao… jeftiniji će biti u redu.

Svi mi smo kupili stvari drugima koje nikad ne bi kupili za sebe. Stalo nam je do cijene jer plaćamo tu stvar, ali ne toliko do kvalitete jer je nećemo koristiti.

Ili, pretpostavimo da ćemo koristiti nešto, ali nećemo to platiti. U tom slučaju brinemo o kvaliteti, jer ćemo tu stvar koristiti, ali ne toliko o cijeni jer je nećemo platiti. Svaki otac koji je bio prisiljen da mora platiti otvoreni bar na vjenčanju razumije ovaj program. Nitko nikad ne naručuje jeftine stvari kad je besplatno.

Ovo se naziva kupovina druge stranke (second-party). Osoba koja plaća nije osoba koja koristi.

A sada, za smrtni udarac: kada vaš novac ne plaća nešto I vi ga ne koristite. Onda vas ne zabrinjava ni cijena ni kvaliteta.

Pretpostavimo da vam je šef dao 150 dolara kako bi kupili nagradu za uredsku zabavu. U izlogu vidite dva metra visoku punjenu žabu s cijenom od 149 dolara. Mislite, Oh, to je savršeno – idemo je kupiti. Dobitnik na lutriji je nagrađen dvometarskom žabom. Svi se nasmiju na geg.

Sada, to je zove kupovinom treće stranke (third-party) – kupovina koja je omogućena novcem koji nije vaš (stoga vas ne brine cijena) kako bi se kupilo nešto što nećete konzumirati (stoga vas nije briga za kvalitetu).

Poanta je: prema definiciji, sve državne kupovine su kupovine treće stranke. Vlada troši novac drugih ljudi na stvari koje neće koristiti. Nije ih briga za cijenu ili kvalitetu. Stoga, uvijek će postojati gubitak u državnoj potrošnji.

To je razlog, da parafraziram Lincolna, zašto bi vlada trebala biti zadužena samo za one stvari koje čovjek ne može bolje učiniti samostalno.

Ako bi 300 milijuna Amerikanaca bilo slobodno da kupi zdravstveno osiguranje za sebe, baš kao što kupuju životno osiguranje, osiguranje za kuću i auto, onda bi nam onaj mali gušter na televiziji nudio zdravstveno osiguranje s malo više pokrivenosti uz malo manji trošak.

I ne bi bio jedini. Osiguravajuća društva i bolnice bi danonoćno radile kako bi se izborile za što više posla. Kvaliteta bi se povećala, a cijene bi pale. To se već desilo s laserskom operacijom očiju. Nekada je koštala 2.200 dolara po oku. Sada može koštati već od 500 dolara po oku. To je način na koji radi slobodna konkurencija… svaki put.

Ali kad je umiješana vlada, troškovi se povećavaju, otpad i prijevara raste, osnovne medicinske usluge se odbijaju ili su nedostupne. To su obilježja državnih sustava zdravstvene skrbi diljem svijeta.

Što prije opet napravimo sustav direktne kupovine, prije će Amerikanci dobiti zdravstvenu skrb koju žele… napokon.

Ja sam Bob McEwen za Prager University