Razlozi zbog kojih su ljevičari promijenili termin ‘moslims’ u ‘muslims’

Nirmal Dass

Živimo u dobu etiketa, a biti u vlasništvu prave je ključna stvar za pobjedu u mnogim bitkama koje trenutačno vodimo – političke, kulturne i retoričke. Kontrola nad jezikom (danas također označena kao “slobodni govor” i “govor mržnje”) postala je samo još jedan od načina u stjecanju i održavanju moći. Oni koji kontroliraju jezik, kontroliraju um.

Slučaj koji je u pitanju: Književna kultura odlučila je da se praktikanti islama nazivaju “Muslims” (koristit ćemo engleske nazive radi očuvanja konteksta), dok se stari naziv “Moslems” smatra uvredljivim, pogrdnim ili čak pogrešnim. To je dovelo do odluke da je naziv “Muslim” točna i prihvaćena etiketa, dok je “Moslem” bačen u ropotarnicu povijesti. Mnogi su čak sugerirali (u potpunosti neutemeljeno) da naziv “Moslem” dolazi od naziva “zlo” na arapskom.

Nepotrebno je reći, ovdje ima puno dima i zrcala (obmanjujuća, lažna objašnjenja – op. a.). Dualnost Muslim/Moslem je u stvarnosti kodifikacija neutemeljene glasine, proizašle iz nepoznavanja povijesti kako su Englezi stekli riječi istočnog podrijetla.

Najraniji susret Engleza s islamom bio je u kontekstu perzijskog jezika, koji je bio lingua franca Bliskog istoka (usprkos turske vladavine). Arapski nikad nije imao kulturnu ili literarnu težinu u većini islamskog svijeta. Tek je došao do izražaja početkom dvadesetog stoljeća, uglavnom kroz napore ljudi poput T.E. Lawrence-a.

Kad su Englezi stekli perzijski rječnik, često je zadržao originalne perzijske forme pozajmljenih riječi (na primjer mogul, karavan, pidžama i bazar). U prijemu takvih riječi posredovao je britanski Radž, iako je William Bedwell (čuveni pionir arapskih studija) bio taj koji je prvi puta zabilježio pojam “Moslem” u svom “Arapskom prevoditelju” objavljenom 1615. godine.

Spelovanje je bilo standardizirano kad ga je Edward Gibbon koristio u “Opadanju i propasti Rimskog Carstva” (objavljenom 1788. godine). Isto tako, osnivač islamske vjere nazivan je “Mohammed”, a ne “Muhammed”.

U riječima posuđenih s arapskog, perzijski pomiče samoglasnike na prirodni izgovor. To znači da je arapski “u” – u izgovoru – daje perzijski “o”. (Moramo imati na umu da je perzijski indoeuropski jezik i nema nikakve veze s arapskim jezikom; srodan je engleskom jeziku). Kako su Perzijanci dali svoj rječnik Englezima, transliteracija u rimsku abecedu (korištenu kod Engleza) zadržala je perzijski pomak samoglasnika. Bedwell, unatoč tome što je bio Arabist, svejedno je preferirao perzijski izgovor. To je zbog toga što je većina islamskih studija u to vrijeme i većim dijelom devetnaestog stoljeća, bila učinjena od Perzijanaca, a ne Arapa.

Prema tome, sugestija da je “Muslim” na neki način stvarni oblik riječi, koja je korumpirana i unakažena u engelsku “Moslem” ne samo da je pogrešno, nego i promiče jedinstveni tip neznanja – gdje se sadašnjost smatra mudrijom i boljom od prošlosti, a zadatak istraživanja se svodi na povlačenje povijesnih nepravdi s ciljem ispravljanja ili barem ispričavanja za njih. Taj mea culpa stav poznat je pod nazivom “prezentizam”.

Na neobičan način, ta lažna dihtonomija “Moslem/Muslim” također ukazuje na političku stvarnost današnjeg Bliskog istoka, gdje se Perzijski utjecaj povukao, a taj vakuum je ispunila agresivna arabizacija, koja sada također financira razne programe islamskih studija na Zapadnim sveučilištima. Oni koji plaćaju novcem, odlučuju. Arapsko-perzijsko neprijateljstvo je općepoznato, a primjer tomu je da je arapska riječ za Perzijca (ajami) jedna od najgorih psovki koje jedan Arap može skresati drugome.

S druge strane, najranija pojava termina “Muslim” bila je u prvom prijevodu “Arapskih noći” 1841. godine, od Edwarda Lane-a, koji je vjerojatno donio svjestan izbor da istakne arapski pravopis umjesto perzijskog – iako je original iz kojeg je radio prijevod bio na perzijskom. Laneova sklonost, međutim, nije postala glavna struja u engleskom jeziku. Stoga, “Moslem” je daleko preciznije iz razloga što upućuje na tu bliskoistočnu stvarnost tijekom koje su Englezi stekli vokabular o islamskoj vjeri.

No, čini se da ta povijest više nije potrebna, jer bi izjava da je “Moslem” uvredljivo, a “Muslim” prihvatljivo potvrdila dublje preokupacije Zapada u današnje vrijeme – politiku identiteta i prezentizam. Drugim riječima, svrha povijesti nije više otkrivanje istine, nego uspostava određenog pritiska postmodernističke ideologije, koja povijest vidi kao nevažnu. Tu se također nalazi afirmacija tiranije, pošto oni koji daju svoju suglasnost bivaju uključeni i promicani, dok su oni koji odbijaju dati suglasnost isključeni. Jesmo li doista iznenađeni da je u današnje vrijeme sveprisutna amnezija?

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here