ADAMS: Willie Parker, marioneta Margaret Sanger

Mike S. Adams

0
96
Screenshot: YouTube/TIME

Profesionalni izvršitelj pobačaja, Willie Parker, nije eugeničar. On je više poput Lenjinovih korisnih idiota. U stvari, Parker je pokazao da je potpuni ignorant prihvaćajući nagradu Margaret Sanger od Planiranog roditeljstva. Unatoč činjenici što je Parker član rasne skupine koju je Sanger željela vidjeti eliminiranu iz genetskog bazena.

Willie Parker priznaje da crnci, iako u stanovništvu sudjeluju s 12%, čine 37% svih pobačaja. Ipak, u jednom od najbizarnijih odlomaka svoje knjige od 217 stranica “Životni rad: Moralni argument za izbor”, on sugerira da pobačaj na zahtjev na neki način pridonosi rasnoj raznolikosti.

Evo točnih Parkerovih riječi:

“Njihov (pro-život) cilj – sada propovijedam, ne mogu si pomoći – nije, zapravo, ograničavanje usluge pobačaja za siromašne i obojene žene. To je ograničavanje pristupa svim ženama, uključujući i posebno bijelima ženama. Budući da je ono što svi, većinom bijeli, aktivisti protiv pobačaja žele, a zapravo ne smiju glasno reći, je da bijele žene imaju više beba kako bi se zaustavilo potamnjivanje Amerike.” (str. 164)

Ovo je totalna intelektualna konstapacija od Parkerove strane. Na stranici 161 svoje knjige priznaje da pobačaji nesrazmjerno uklanjaju crnce iz populacije. Da bi samo tri stranice poslije tvrdio da bijelci žele eliminirati pobačaj kako bi napravili Ameriku više bijelom. Naposljetku zaključuje da svojim sudjelovanjem u procesu koje nesrazmjerno uklanja crnce iz populacije, zapravo pridonosi borbi protiv crnog rasizma.

Parker je toliko uvjeren da je istinski lider za građanska prava da zapravo izražava bijes prema Glenn Becku zbog “nepoštenog prisvajanja jezika i ikonografije građanskih prava”. Parker održava privid moralne superiornosti unatoč činjenici da je ubio na tisuće nevinih, nerođenih crnih beba. U stvari, broj crnih beba koje je Parker pobacio sigurno premašuje ukupan broj crnačkih linočovanja sprovedenih od strane bijelih supremacista tijekom američke povijesti.

Prema Tuskegee institutu, 4.743 ljudi je linčovano između 1882. i 1968. godine, uključujući 3.446 crnaca. Ako prihvatimo kao istinite a) Parkerovu tvrdnju da je pobacio 10.000 beba i b) njegovo proznanje da je 37% pobačenih beba crno, evo približnog iznosa:

Willie Parker – 3.700 crnaca pobačeno.

Svi rasisti u američkoj povijesti zajedno – 3.446 linčovanih crnaca.

Naravno, Parker će reći da oko 3.700 crnaca koje je pobacio nisu zapravo bile bebe, ili uostalom, čak niti ljudi. Ironično, članovi [Ku-Klux] Klana rekli bi isto za ljude koje su linčovali. To zapravo nisu bili ljudi; stoga, nije osoba, nije prekršaj!

Elaborirajući svoju Dred Scott “nije osoba, nije prekršaj” inspiriranu obranu, Parker bi bez sumnje aktikulirao neke značajne razlike između linčovanih crnih ljudi i pobačenih crnih beba. Prethodno je izjavio da su djeca koje je pobacio manja, manje razvijena i ovisnija od pravih “osoba” – a to uključuje i tisuće crnih ljudi koje su linčovali rasisti. Zasigurno, Parker smatra da ga te razlike čine manje krivim od članova Klana. Ali od kad je odluka da se ubijaju slabiji, a ne jači, moralno superiornija?

Naravno, u svijetu Willieja Parker ne postoji stvar poput moralne superiornosti. U svojoj knjizi, on proglašava: “Ne vjerujem u moralne absolute.” A to je važno jer kad kaže da neće izvršiti pobačaj nakon 25-tog tjedna zbog toga što je “pređena granica sposobnosti za život, moja medicinska ekspertiza i moja etička zona udobnosti”, on laže. On ne posjeduje etičku zonu udobnosti iz razloga što zona, po definiciji, ima granicu. Ako osoba ne vjeruje u moralne aboslute, tada osoba nema etičke granice.

To nas sve ostavlja sa zaključkom da Parker prestaje vršiti pobačaje nakon 25-tog tjedna samo iz razloga što ne posjeduje dovoljne medicinske ekspertize za ubijanje starijih beba. Sjetite se što je rekao o moralnim absolutima dok čitate slijedeće:

“Ima još jedna stvar koju neću učiniti: neći izvršiti uslugu pobačaja ženi koja je izrazila preferenciju djeteta, koja preferira dječaka umjesto djevojčice ili bijelo dijete umjesto crnog djeteta.” (str. 201 Životni rad: Moralni argument za izbor)

Ovaj odlomak postavlja zanimljiva pitanja o njegovoj predanosti relativizmu. Ako Parker diskriminira na temelju veličine, razine razvoja i stupnja ovistnosti, zašto ne diskriminirati na temelju spola i rase? Tko će reći da je jedan stupanj diskriminacije bolji od drugoga?

Sigurno ne Willie Parker. On ne vjeruje u moralne absolute.