Ljevica i desnica ne sluša istog Jordana Petersona

'Hit piece' New York Times-a više govori o mainstream medijima nego što govori o Jordanu Petersonu.

David Marcus

Twitter

Dr. Jordan Peterson, koji je tijekom prošle godine doživio ogroman porast popularnosti, postao je poput Yanni i Laurel audio memea. Ljudi slušaju ono što ima za reći, ali se međusobno ne slažu s onime što čuju.

Neki čuju čovjeka s važnim idejama koje mogu pomoći ljudima da žive ispunjenije živote, dok neki čuju opasnog ženomrsca koji želi preokrenuti napore ženskog oslobođenja, trans ljudi i ostalih ugnjetavanih kasta. U prikazu objavljenom ovog tjedna u New York Timesu, Nellie Bowles se jasno svrstala u ovu potonju kategoriju.

Već prvi odlomak taj izbor čini očiglednim: “Pogledajte 1950-te, kaže on.” Nije jasno u članku je li ovo Petersonov citat. U svakom slučaju, ovo tumačenje sadrži esencijalnu pogrešku. Kad Peterson govori o promjenama u spolu, seksualnosti, obitelji i poslu, on izlaže središnje kontradikcije, kako evolucijske tako i društvene, za koje vjeruje da čine ljude nesretnima.

On ne sugerira da bi sve žene trebale biti domaćice a la Donna Reed 1950-ih, ali da na mnogim razinama neke žene žele nešto bliže tom životnom stilu. Dio dokaza za to je da još od seksualne revolucije, pitanje mogu li žene “imati sve” jako se često nalazi na našim jezicima i na našim stranicama. Peterson sugerira da je u mnogim slučajevima odgovor ‘ne’.

On ne govori ženama da ne streme prema onome što žele ili da budu prisiljavane na bilo što. Ali to je progresivna narativa protiv njega, ona koju podržava Times. Savršen primjer toga je Bowlesova pogrešna karakterizacija Petersonovog argumenta da su društva s “prisilnom monogamijom” bolja.

Times je u krivu

Po Times-ovom članku ispada da Petersonova izjava znači da bi žene nekako trebale biti prisiljene na spolne odnose koje ne žele, i naziva njegove ideje o “prisilnoj monogamiji” apsurdnima. Reakcija na tu ideju bila je brza i osuđujuća. Ali to uopće nije ono o čemu govori. On govori o društvenim normama koje vrednuju monogamiju i rade na njezinom provođenju. Osvrnuo se na to ovaj vikend na Twitteru.

Također se vratio na to u svom blogu: “Izopačeno neznanje relevantne literature mojih kritičara ne podudara se s dokazima o mojim totalitarnim ili mizoginičnim sklonostima.” Važno je napomenuti da je Peterson pretpostavio da je osoba koja ga je intervjuirala upoznata s antropološkim terminima u umjetnosti. To nikada nije dobra pretpostavka kad su novinari u pitanju. Uglavnom smo poznati po tome da ne plaćamo ručak.

Peterson je okrivio Bowles da ne poznaje relevantnu literaturu, no “prisilna monogamija” nije opće poznati termin u umjetnosti i treba priznati da zvuči prilično prijeteće. Bowles je vjerojatno trebala tražiti pojašnjenje prije nego što ga je predstavila kao apsurdnog, ali Peterson je također morao predvidjeti da će takvi napadi biti usmjereni prema njemu od ljudi koji možda nisu dobro informirani u antropologiji, ali su usprkos tome dobronamjerni.

Zbunjenost oko toga što zapravo Peterson želi predložiti vjerojatno dolazi iz razloga što je većina njegovog sadržaja dostavljena usmenim pitem, bilo na predavanjima ili u intervjuima. Doista, kao i u ovom slučaju, kad se pojavi takva zbunjenost, Peterson često preko svog bloga učinkovito objašnjava svoju poziciju.

Jednu stvar koju autor radi tijekom pisanja i pogotovo prilikom uređivanja, je da aktivno predviđa moguće nesporazume i pokušava ih izbjeći. To je puno teže učiniti prilikom spontanog govora, pogotovo ako razgovarate s ljudima koji se slažu s vama. To vam omogućuje da preletite preko ideja koje vi i vaša publika uzimate zdravo za gotovo, a drugi možda ne. To je, na žalost, središnja tema Petersonovog stila. Ostavlja ga otvorenim za napade.

Koji je naš medij?

Bowles s podsmijehom naziva Peterson YouTube filozofom. U redu, zajedljivo i ponižavajuće, ali što onda? S kojim važnim filozofom koji škraba perom se on uspoređuje? Koje zastrašujuće stvari on govori? Da su brak i monogamija dobre za društvo? Ako mislite da je to glupost, u redu #TindrTill90 ili što već. Imaj seksualni odnos s kim god hoćeš, budi spol koji god želiš biti, bez spola, svi spolovi, budi uporišna točka čovječanstva u svakom trenutku promjene. Jasna mi je privlačnost toga.

Ali mi nismo to. Ili barem, ne moramo to biti. Središnja poruka koju Peterson šalje jest odbijanje postmodernizma i marksizma kojeg svesrdno prigrljuje. Ja se slažem s tim, s jednim malim ograđivanjem. Sam postmodernizam je nastao poricanjem da znanost drži sve odgovore. Filozofi poput Fredrica Jamesona nagovarali su nas da ozbiljnije uzimamo drevne priče. To je središnji dio Petersonovog programa i jedan o kojem ne čujemo dovoljno u popularnim izvješćima njegovog opusa.

U stvari, većina Petersonove ustrajnosti da slušamo i shvatimo naše drevne mitove, legende i priče nije zato što nam govore kakvi trebamo biti, već nam govore kakvi smo bili. Te stare pripovijesti daju nam uvid u ono što su naši preci mislili o tome što znači biti čovjek, gdje je čovječanstvo bilo, kamo je čovječanstvo htjelo otići. To esencijalni alat za razumijevanje zapadnjačke misli i ideja — s pretpostavkom da još uvijek želimo biti ljudski.