Smrtonosni kulturni relativizam: Ljevičari se suprotstavljaju zakonima koji bi štitili domorodačku djecu od ubojstva

Hank Berrien

0
52
disciplenations.org

U zastrašujućem članku objavljenom u Federalistu, John Daniel Davidson pokazao je zašto kulturni relativizam može biti stvarno zlo. On navodi ljevičare koji se protive zakonima koji bi spriječili ubojstva djece u domorodačkim plemenima Brazila i Bengalskog zaljeva.

Davidson navodi članak u Get Religion koja postavlja pitanje: “Treba li se plemenima u Amazoni dopustiti ubijanje njihove djece? Urednici Foreign Policyja poslova nisu sigurni”. Članak daje link na priču objavljenu u časopisu Foreign Policy u kojoj se podrobno opisuju domorodačka plemena u Brazilu koja ritualno ubijaju svoju dojenčad i djecu koja su invalidna, blizanci ili djecu samohranih majki.

Zakon koji se razmatra u Brazilu, koji bi stavio van zakona ritualno čedomorstvo i ubijanje djece domorodačkih skupina, nazvan “Muwajinim zakonom”, naišao je na žestoko protivljenje Brazilskog udruženja antropologa, koji ga je nazvao “najrepresivnijim i najsmrtonosnijim zakonskim aktom ikad izvršenim nad domorodačkim narodima Amerike, koji se opravdava plemenitim namjerama, humanitarnim vrijednostima i univerzalnim načelima”. Udruga je odbacila predloženi zakon komentirajući da stavlja domorodačke narode “u trajno stanje okrivljenika pred tribunalom zaduženim za utvrđivanje stupnja divljaštva”.

Brazilsko udruženje antropologa nije jedini izopačeni sudionik ove drame; brazilska Nacionalna zaklada indijanaca, prema Davidsonu, ne želi “prikupljati podatke o ubijanju djece među domorodačkim plemenima, čak se odupire priznanju da takvi slučajevi postoje i kaže u svom priopćenju za javnost 2016. godine da je samo postavljanje tog pitanja ‘u mnogim slučajevima pokušaj inkriminacije i izražavanje predrasuda protiv domorodačkih naroda'”.

Davidson tada navodi zastrašujuću priču objavljenu u Telegraphu 2007. godine o Márciji i Edsonu Suzuki, paru evanđeoskih misionara:

1995., Suzukiji su živjeli među Surawahama, kad su plemenski vođe odlučili da se ubije dvogodišnja djevojčica po imenu Hakani, koja još uvijek nije mogla hodati i govoriti, i naredili njezinim roditeljima da to učine. Žalosna priča o onome što je uslijedilo bila je: Roditelji su radije počinili samoubojstvo — konzumacijom otrovnog korijena — nego da poslušaju naredbu. Hakanijin 15-godišnji brat je tada dobio naređenje da je ubije. Iskopao je rupu kako bi je zakopao pokraj seoske kolibe, na mjestu gdje pleme obično zakopava životinje, i udario je mačetom po glavi kako bi je onesvijestio. Međutim, došla je k svijesti u trenutku kad je položena u rupu, a dječak nije mogao dovršiti ubojstvo. Hakanin djed ju je zatim pogodio strelicom. Bio je toliko uznemiren da je i on pokušao samoubojstvo. Ali Hakani je preživjela, iako se njezina rana inficirala i što je ostavljena da živi u džungli poput životinje još tri godine. U dobi od pet godina bila je još ispod prosječne visine, još uvijek nesposobna za hodanje i zlostavljana od drugih indijanaca. Preživjela je samo zato što joj je brat prokrijumčario hranu.

Kad su Suzukiji djevojčicu doveli natrag u pleme, bila je odbačena, pa su je odlučili usvojiti. Ali tada su stvari krenule na gore: “Afera Hakani potaknula je ured javnog odvjetništva države Amazonije da 2003. preporuči zabranu boravka svih nedomorodačkih ljudi na zemlji koju nastanjuju Surawahe. Prema časopisu Foreign Policy, državni dužnosnici oslonili su se na procjenu antropologa Marcosa Fariasa de Almeide, koji je optužio Suzukije da zagovaraju zapadnjačke vrijednosti na štetu onih koje drže Surawahe. Uklanjanjem Hakani, Suzukiji su “stali na put realizacije kulturnih običaja ispunjenih značenjem”.