HIRSCHAUER: Religija je važna samo ako je istinita

John Hirschauer

Fine Art Images

C.S. Lewis je jednom ispravno primijetio da “Kršćanstvo je tvrdnja koja, ako je neistinita, nema nikakve važnosti, a ako je istinita, onda je od beskrajne važnosti. Jedino što ne može biti je osrednje važna.”

Ozbiljno sam tražio dosljednu tezu u kolumni profesora Stephena Asmae pod nazivom “Što nam daje religija (što znanost ne može)” koja je izašla u New York Times-u prošle nedjelje. Njezina osnovna pretpostavka je, najbolje što mogu reći, slijedeća: religija je lažna, pa čak i smiješno lažna, ali ona čini da se neki ljudi osjećaju dobro na način na koji znanost to ne može. Autor djeluje iskreno i nije zlonamjeran, činjenice koje su impresivne samo zato što je akademik. Njegova tvrdnja je ipak pokroviteljska i to je prirodna maslinova grančica koju pruža filozofija koja je sigurna u dvije stvari: da su oni u pravu i da ste seljačina. Ali barem ste sretni i zadovoljni u svojoj jadnoj zabludi.

Prvo, Asma tvrdi da je “teško vrijeme za obranu religije”. Možda je teško otvorenom ateisti braniti nešto u što ne vjeruje, ali vjernike nitko nije tražio za komentar.

On navodi “neprekidna otkrivanja zlostavljanja od strane svećenika i klerika, džihadske kampanje protiv ‘nevjernika’ i domaćeg kršćanskog neprijateljstva prema raznolikosti i sekularnoj kulturi” kao dokaz svoje tvrdnje da se religija ne može obraniti. Zlostavljanja i bombaški napadi se stavljaju u istu moralnu kategoriju kao i protivljenje labavim imigracijskim zakonima (što je upravo htio reći sa ‘neprijateljstvom prema raznolikosti’) i pobačaju. Usprotivi se™ u svako doba, a ako je potrebno osporite motive vaših teoloških i političkih protivnika. Ili tako nešto.

Slijedeće, on opisuje epifaniju koju je doživio nakon tipičnog radnog dana “predavajući studentima o inkoherentnosti monoteizma”. Student je nakon predavanja došao do njega i objasnio mu da bi nakon tragične smrti svoga brata, njegova majka “bila institucionalizirana, da nije postojala činjenica da će ponovno vidjeti svog ubijenog sina” u slijedećem životu. Njegovo put-u-Damask prosvjetljenje nije bilo to da vjernici nisu jednostrano iracionalni – “religija bijedno podbacuje na letvici racionalne valjanosti”, koristeći njegove riječi – nego da vjerska “iracionalnost može biti izvor njezine moći” da pomogne onima koji su očajni. Drugim riječima, šizofrenik je zadovoljan u svojoj psihozi, tako da ga ne bismo smjeli liječiti.

Religija, poput svake druge filozofije ili ideologije, ima smisla samo ako je istinita. Sveti Pavao je rekao, ako su specifične povijesne tvrdnje kršćanske vjere — da je Isus Nazarećanin iznosio radikalne tvrdnje o Svojoj Božanstvenosti, bio razapet pod pokroviteljstvom Poncije Pilata i uskrsnuo iz mrtvih kako bi opravdao Svoje proročanske tvrdnje, da posudimo formulu Williama Lanea Craiga — neistinite, onda “smo mi najjadniji od svih ljudi”. Šizofrenik ne dobija ništa produljivanjem svoje obmane, tako niti mi koji se smatramo vjernicima ne dobijamo nikakvu naknadu ako su naša uvjerenja utemeljena na neistinama.

Autor u potpunosti izbjegava mogućnost da je u krivu. Ta činjenica je, po meni, bolest s posebno visokom incidencijom među ateističkim intelektualcima. Dr. Asma opravdava sebe od pokušaja ispitivanja mogućnosti da religiji njezin status, njegovim riječima, “najmoćnijeg odgovora kulture na univerzalni emocionalni život”, nije dodijeljen samo zbog anestetskih sposobnosti već zbog toga što je zapravo istina.

Otvoren sam prema mogućnosti da su svi religijski ljudi iracionalni seljaci, ali jednostavno nemam dovoljno vjere da u to vjerujem. Očigledno, dr. Asma ima, a njegova maslinova grančica koja govori da smo uglavnom bolji zbog našeg iracionalnog, pred-civilizacijskog vjerovanja je mala utjeha ukoliko smo predodređeni da na kraju naših dana budemo hrana za crve.