Časopis ‘Nature’ kaže da trebamo više raznolikosti kako bi unaprijedili znanost. Ne predstavlja nikakve znanstvene dokaze koji bi poduprli tu teoriju.

Ben Shapiro

Credit: OIST

Prošli tjedan, Nature — jedan od najistaknutijih i najprestižnijih časopisa o znanosti — objavio je bezumni editorijal u kojem poziva na “raznolikost” u znanosti. Možda ste se zapitali kakve veze ima boja kože ili seksualna orijentacija znanstvenika sa znanstvenim otkrićima? Nema nikakve. Ali znamo da je raznolikost dobra za znanost jer ZAČEPI, BIGOTU JEDAN.

Laboratorijske skupine, odjeli, sveučilišta i nacionalni financijeri trebali bi poticati sudjelovanje u znanosti iz čim više sektora stanovništva. To je ispravna stvar — i moralno, a i kako bi pomogli izgraditi budućnost istraživanja koje bi zaista predstavljalo cijelo društvo.

Sve ovo je sasvim u redu — što više znanstvenika, tim bolje! Ali u tom trenutku editorijal skreće na čudne staze:

Reprezentativnija radna snaga ima veću vjerojatnost da nastavi tragati za pitanjima i problemima koji nadilaze uske dijelove čovječanstva trenutačno postavljenih da služe znanosti (osobito u području biomedicine). Širenje fokusa je od presudne važnosti ako želimo da javno financirana istraživanja i dalje štite i očuvaju svoj mandat u poboljšavanju društva. Na primjer, veliki udio istraživanja koje dolazi iz Zapadnog svijeta koristi tkiva i krv bijelih pojedinaca koje se koristi u testiranju lijekova i terapija za raznoliku populaciju. A ipak, dobro je poznato da ljudi iz različitih etničkih skupina mogu imati različitu osjetljivost na neke bolesti.

Ovo je, jednostavno rečeno, idiotski. Kako znamo da ljudi iz različitih etničkih skupina posjeduju različite osjetljivosti na bolesti? Zahvaljujući znanosti koja je proizašla u velikoj mjeri od bijelih, muških znanstvenika. Što je u redu, jer koga dovraga briga kako izgleda doktor koji vas liječi ili kako izgleda istraživač koji pokušava ustanoviti vašu osjetljivost na bolest?

Ovdje je također važno napomenuti da je razlog Nature-ovog prigovora taj da bismo trebali koristiti raznovrsnija tkiva za testiranje lijekova i terapija. To je točno — ali to nema nikakve veze s identitetom samih znanstvenika. Ovaj argument je nešto poput izjavljivanja da bi za testiranje različitih lijekova trebali koristiti više pasa od laboratorijskih miševa i iz tog razloga trebamo više psećih znanstvenika.

Ali Nature tek počinje:

Što je potrebno da bi institucija bila raznovrsnija? Poticanje zapošljavanja i sudjelovanja u znanosti među nekim nedovoljno zastupljenim skupinama je teško. Statistika Nacionalne zaklade za znanost SAD-a pokazuje da bi zastupljenost nekih etničkih skupina trebala biti više nego udvostručena kako bi predstavljala realnu sliku skupina u populaciji Sjedinjenih Država.

Koliki je taj disparitet zbog diskriminacije, koliki zbog socijalne pozadine, a koliki je zbog izbora? Pa to je samo pitanje koje biste očekivali od Nature-a da postavi, uzimajući u obzir da je to znanstveni časopis! Ali ne. Niti jedno od takvih pitanja nije postavljeno. Umjesto toga, ostavljaju nas pretpostavci da su sociološke barijere te koje stvaraju nejednakosti. Vidite, drugačije mišljenje bi nas učinilo netolerantnima.

Dakle, što Nature preporučuje?

Kao što smo istaknuli u ovotjednom članku u Karijerama, postoje koraci koje skupine, odjeli i institucije mogu poduzeti kako bi privukli ljude iz šire baze talenta. Neki od njih zahtijevaju napor pružanja ruke prema nedovoljno zastupljenim zajednicama, da se potaknu tinejdžeri koji inače ne bi razmatrali znanost kao životnu opciju. Ponekad čak i tekst u oglasima za posao može odvratiti ljude — kandidate iz nekih zajednica, za koje postoji manja vjerojatnost da će se smatrati “izvanrednima” ili “izvrsnima”, i zbog toga se neće niti pokušati prijaviti. Ipak, napori za postizanje raznolikosti ne bi smjeli završiti kad ljudi jedanput prođu kroz vrata. Njihovo zadržavanje je jednako važno kao i njihovo regrutiranje — mentorstvo i podrška je od vitalne važnosti za sve mlade znanstvenike, a pogotovo za one koji su bili marginalizirani od strane akademske kulture.

Ili bi, alternativno, mogli upotrijebiti objektivna mjerila za kvalitetu — znate, kao što bi to znanstvenik trebao — kako bi se zaposlili najbolji znanstvenici. Mogli bismo koristiti stvarne matematičke modele i mjerne alate.

Ali to možda ne bi rezultiralo onom vrstom raznolikosti koju Nature preferira.

Prema Nature-u, trebali bi provoditi nekakvu vrstu regrutacije u stilu afirmativne akcije, jer je taj način i “moralan i etičan” (primjetno neznanstveni pojmovi), i, na kraju krajeva, dobar je za biznis. Kako to? Pa, Nature navodi da McKinseyjev izvještaj nalazi “pozitivnu vezu između financijske uspješnosti tvrtke i njezine raznolikosti — što on definira u smislu udjela žena i etničkog i kulturnog sastava rukovodstva velikih tvrtki. Može li nešto slično biti slučaj i u znanosti?”

Nema apsolutno nikakvih dokaza da rasna raznolikost doprinosi znanstvenoj istrazi i otkrićima. Ali to je u redu. Nature veli tako. Uostalom, “Nedostatak raznolikosti u znanosti je problem sviju nas. Svi imamo odgovornost da pogledamo oko sebe, da prepoznamo problem i djelujemo — a ne samo da pretpostavimo da je netko drugi zadužen da to popravi.”

Ili bi se, alternativno, Nature mogao ponašati znanstveno i istražiti stvarne uzroke etničkih dispariteta u znanostima. Nature bi čak mogao napraviti znanstveno istraživanje koje bi pokazalo zašto je raznolikost u znanosti važno. Ali oni se ne zamaraju s takvim stvarima. Bolje štampati slogane politike identiteta u vodećem znanstvenom časopisu nego se doista baviti znanošću.