S nikad-Trump konzervativcima koji napuštaju Republikansku stranku i plaču stranci Nancy Pelosi da nas spasi, treba preispitati neke bolne istine.
Republikanska stranka Busha I. i II., Bob Dolea i Johna McCaina je povijest. Neće se nikad vratiti. Za razliku od Bourbona nakon revolucije i vladavine Terora, nakon Napoleona i Carstva, nikakve restauracije nema na vidiku.
Gotovo je. Politika GOP-a posljednjih desetljeća — Novi svjetski poredak Georgea H.W. Busha, križarski ratovi za demokraciju Busha II. — nije uspjela i takvom se i smatra. Trumpovim dolaskom na vlast oni su odbačeni.
Neće biti povratka.
Koje su bile povijesne pogreške?
To nije bila podrška poreznim rezovima, deregulaciji, konzervativnim sucima i pravosuđu ili financiraju obrane zemlje bez presedana. Donald Trump je isporučio sve to, bolje od svih predsjednika još od Reagana.
Pogreške koje su zadale smrtni udarac Bushovoj stranci, a koje su predstavljale odstupanja od Reaganovog tradicionalizma i konzervatizma, su:
Prvo, arogantni poriv, usprkos upozorenjima državnika poput Georgea Kennana, da se iskoristi naša hladnoratovska pobjeda i nastavi politika trajnog sputavanja Rusije koja je izgubila trećinu teritorija i polovinu stanovništva.
Premjestili smo NATO u Istočnu Europu i na Baltik, na njezin prag. Ukinuli smo ABM (antibalistički) sporazum koji je sklopio Nixon i premjestili smo obrambene rakete u Poljsku. John McCain forsirao je uključivanje Ukrajine i Gruzije u NATO i čak je poslao američke trupe da se suoče s ruskim trupama.
Na taj način dobili smo drugi Hladni rat koji nikad nije trebao započeti i kojeg su naši saveznici bili sretni prepustiti da vodimo sami.
Europa se danas ne boji da će Vladimir Putin stići do Rajne. Europa se boji da će Afrika i Bliski istok stići do Dunava.
Neka Amerikanci, koji uživaju igrati se carstva, plaćaju za NATO.
Drugo, refleksivnim odgovorom na 9/11, izvršili smo invaziju na Afganistan i Irak, svrgnuli režim u Libiji, naoružali pobunjenike kako bi svrgnuli Bashara Assada u Siriji i poduprli saudijsku intervenciju u jemenskom građanskom ratu, stvarajući na taj način humanitarnu krizu u najsiromašnijim arapskim zemljama koji u strahotama premašuje samo građanski rat u Siriji.
Od Y2K, na stotine tisuća ljudi je nestalo na Bliskom istoku, drevna kršćanska zajednica je gotovo prestala postojati, a izbjeglice se broje u milijunima. Koji su dobici za demokraciju iz ovih ratova, koji su svi entuzijastično podupirani od strane republikanskog establišmenta?
Zašto se ljudi koji su odgovorni za ove ratove još uvijek slušaju, umjesto da priznaju svoje grijehe na konferencijama drugog mišljenja?
GOP elita također je odigrala ključnu ulogu u otvaranju američkog tržišta Kini, davanju transnacionalnim korporacijama punu slobodu premještanja tvornica i poslova tamo, te mogućnost da besplatno isporučuje svoje kineske proizvode natrag u Ameriku.
Rezultat: u tri desetljeća, Sjedinjene Države imaju 12 trilijuna dolara trgovinskog deficita — od kojih je 4 trilijuna s Kinom — a prihodi Pekinga od SAD-a bili su više nego dovoljni da pokriju troškove obrambenog proračuna većinu tih godina.
Peking je prošao pokraj Italije, Francuske, Britanije, Njemačke i Japana i postao glavna proizvodna snaga na zemlji, kao i geostrateški suparnik. Sada, od istočne Afrike do Šri lanke u Indijskom oceanu, i od Južnog i Istočnog kineskog mora do Tajvana, ekspanzionističke poruke Pekinga su postale jasne.
A gdje su republikanci odgovorni za stvaranje ove potencijalno zlonamjerne sile koja krade našu tehnologiju? Govore o izgradnji Reaganovske mornarice kako bi obudzali mamuta kojega su hranili.
Još od Hladnog rata, američke elite pokazuju simptome te urođene slijepoće koja se još od Rima povezuje s propadajućim i posrnulim carstvima.
Dok je GOP baza preklinjala za odgovarajuće mjere za kontrolu naše propusne južne granice, redovno su bili prokazivani kao nativisti od stranačke elite, od koje mnogi danas podupiru Trumpov zid.
Desetljećima američke elite nisu uspjele shvatiti da transnacionalni moment post-hladnoratovske ere prolazi i da se približava era rastućeg nacionalizma i tribalizma.
“Živimo u vrijeme”, rekao je ovaj tjedan Bono iz grupe U2, “kada su institucije vitalne za ljudski napredak, kao što je to UN, pod napadom”.
Institucije o kojima Bono govori — UN, EU, NATO — sve imaju svoje korijene u 40-ima i 50-ima, eri koja je malo slična eri u koju smo ušli, eri koja je obilježena širenjem i očajničkom žudnjom naroda da očuvaju ono što jesu.
Ne, Trump nije zapalio vatru.
Svijet je gorio zapaljen tribalizmom i dizao autoritarne ličnosti kako bi ostvario nacionalističke težnje — Xi Jinpinga, Putina, Narendra Modija u Indiji, Erdogana u Turskoj, gen. el-Sissija u Egiptu — prije nego što se on spustio dizalom.
I tako, elite koje su bile na vlasti kad je požar izbio, a koje nisu uspjele odgovoriti i čak odbile da ga prepoznaju, koje danas odbacuju Trumpa i način na koji se on suočava s njim, vjerojatno nikad više neće biti pozvane da vode ovu republiku.
