Teško je, a čini se i uzaludnim, raspravljati koje mjere Katolička crkva može i mora poduzeti kako bi iskorijenila zlostavljače i perverznjake iz svojih redova. Osjećaj uzaludnosti proizlazi iz činjenice da stvarna promjena u konačnici zahtijeva pristanak i vodstvo biskupa. Ali upravo ti biskupi zapadne Crkve su mlitavi, oronuli slabići koji su nas prije svega i doveli u ovakav nered.
Mnoge biskupije (ne sve, ali mnoge) vode birokrati u haljama; vrsta ljudi koji bi vjerojatno bili prikladniji kao administratori u korporativnom svijetu ili kao menadžeri u supermarketima. To su ljudi kojima je u glavi karijera, a ne Krist. Oni su zabrinuti o odnosima s javnošću, zaštiti brenda i iznad svega izbjegavanju kontroverzi — a napravili su katastrofalan posao u svemu gore navedenom. To je razlog zašto propovijed biskupa često zvuči kao da je napisana od fokus grupe. Ako će biti ikakvog stvarnog napretka u Crkvi, on će ovisiti o ponovnom otkrivanju kralježnice biskupa. I njihove vjere.
S tim razumijevanjem, mislim da još uvijek može biti korisno govoriti o tome kakve stvari bi se trebale dogoditi. Sljedeća tri koraka daleko su od sveobuhvatnog:
1) Svim homoseksualcima mora biti zabranjen ulazak u svećenstvo.
Navodno, homoseksualcima je već spriječen ulazak u svećenstvo. Očigledno, ti napori nisu bili dovoljno ozbiljni ili dovoljno temeljiti. A trenutačna politika je previše ograničena. Svi aktivni homoseksualci moraju biti isfiltrirani iz sustava. Ako su već zaređeni, moraju biti laicirani.
Svećenici poput fra. Jamesa Martina, koji zagovara gay agendu u kulturi i unutar Crkve, moraju se prisiliti da se javno pokaju zbog svoje nemoralnosti ili da napuste svećenstvo. Ako Martin i njegova sorta žele biti zagovornici gay pridea, ne bi im se smjelo dopustiti da to rade dok nose ovratnik. Razriješite iz svećenstva i pustite da rade u odjelu za odnose s javnošću GLAAD-a.
Pomisao da bi seksualni skandal u Crkvi mogao biti povezan s homoseksualnošću mogla bi uznemiriti naš moderni senzibilitet, ali činjenice su činjenice. Ogromna većina žrtava su muški. Iz te polazišne točke, nije teško zaključiti da je ogromna većina predatora homoseksualna. A prije nego napravite apsurdnu, ali uobičajenu tvrdnju da muškarci koji zlostavljaju dječake nisu homoseksualni — kao da je prosječni zlostavljač isključivo zainteresiran za mlade ljude i nema nikakvih preferencija što se tiče spola — želio bih vas uputiti na riječi jednog predatorskog svećenika koji je priznao zlostavljanje dječaka, ali zanijekao zlostavljanje djevojčica jer “nemaju penis”.
Problem homoseksualnosti u svećenstvu nadilazi same zlostavljače. Kao što jedno izvješće kaže, postoji “ogromno homoseksualno podzemlje u Crkvi”. Ta gay klika konspirira kako bi ušutkala disidente prijetnjama i ucjenama. Nedavno je jedan hrabri župnik stajao ispred svoje zajednice i javno izložio neke od demonskih taktika koje koriste ti ljudi. Kliknite na link i pročitajte sami. Ovaj svećenik nema razloga da laže. Ovim tvrdnjama on može izgubiti sve, a dobiti apsolutno ništa.
2) Zlo mora biti osuđeno iz propovjedaonice.
Zlo uspijeva u okruženju kukavičke permisivnosti. To objašnjava zašto imamo toliko zla u našoj kulturi i u Crkvi. Dok je predatorskih svećenika tek nekolicina, postoji mnogo veća nadmoć kukavičkih svećenika koji dozvoljavaju prosperiranje razvratnosti odbijajući da mu se suprotstave. Ne govorim samo o onim svećenicima koji imaju osobno znanje o seksualnom zlostavljanju i ne govore ništa — iako govorim i o njima — ali prvenstveno govorim o svećenicima koji rijetko govore o općem stanju perverzije, pokvarenosti i mraku u našoj kulturi. Oni promoviraju ovu šuplju, uvažavajuću vjeru koja ne izlaže i ne iskorjenjuje zlo, već ga potiče i hrani.
Ovi svećenici odbijaju pružiti stvarne moralne smjernice svojim zajednicama jer misle, s dobrim razlogom, da bi se njihova zajednica mogla uzrujati i uvrijediti. Pa, neka budu uvrijeđene. Neka napuste Crkvu. Neka u potpunosti napuste kršćanstvo. Svaki kršćanin koji će se prestrašiti malo vatre i sumpora nije prvenstveno kršćanin. Ne možemo im više povlađivati. Ne možemo im dopustiti da nas sve povuku u mrak sekularizma i agnosticizma. Ako je crkva gotovo u cijelosti popunjena ovom ispraznom, feminiziranom, polu-sekularnom vrstom kršćana, a njihovo uznemiravanje bi efektivno zatvorilo crkvu, neka tako i bude. Neka se zatvori. Neka crkve koje više djeluju kao društveni klubovi za nevjernike, izumru. Neka kršćani koji se boje istine otkliznu i sakriju se. Nek se Crkva smanji na svoju autentičnu veličinu, do svoje srži, gdje samo pravi vjernici ostaju, kako bi mogli započeti obnovu od tamo.
Postoji nekoliko hrabrih svećenika takve vrste. Uzmite onog gore navedenog. Ili mojeg prijatelja fra. Richarda Hellmana, koji se javno odrekao “dekadentnih biskupa” i “radikalnih, homoseksualnih svećenika”. Ova dva čovjeka nisu sama. Ali, bojim se, da su u manjini. Prosječni župnik izgleda relativno “pristojno” prema svjetovnim standardima, ali zasigurno nije hrabar i prvenstveno borac za Istinu koju toliko očajnički trebamo u ovim vremenima.
3) Laici moraju iskoristiti svoju moć.
Katolički laici nisu u ovom slučaju nemoćni. Svaka crkva financijski ovisi o svom stadu. Crkva gdje se dešavalo zlostavljanje trebala bi biti suočena s totalnim revoltom i neposrednim bankrotom — osim ako ne može dokazati da su svi odgovorni pročišćeni i da su uspostavljene procedure koje će spriječiti zlostavljanja u budućnosti. Kongregacija mora zahtijevati punu transparentnost i punu odgovornost.
Čak se i crve koje nisu imale ulogu u zlostavljanju djece moraju suočiti s detaljnim provjerama. Crkve gore opisanog tipa — sekularizirana, modernizirana utočišta moralnog kukavičluka i isprazne duhovnosti — ne bi trebale dobiti podršku predanih katolika. Oni koji vole svoju vjeru trebali bi potražiti crkve u kojima se vjera uistinu brani i čuva. Neka ostale gladuju i umru ili se neka radikalno promijene.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
