BUCHANAN: Jesu li intervencionisti ostali bez vodstva?

Patrick J. Buchanan

0
64
Screenshot: YouTube/The New York Times

“McCainova smrt ostavlja prazninu”, glasio je naslov priče Wall Street Journala na naslovnoj stranici, koja je započela ovako:

“Smrt Johna McCaina ostavit će Kongres bez svog vjerojatno najglasnijeg glasa što se tiče robusnog intervencionizma koji je definirao sigurnosne odnose ove zemlje od Drugog svjetskog rata.”

Svakako, smrt senatora čija će životna priča dominirati vijestima sve dok ne bude u nedjelju pokopan u svojoj alma mater, Mornaričkoj akademiji, ostavljajući američke intervencioniste bez svog najvećeg šampiona.

Nitko na vidiku nema prestiž i sljedbenike u medijima poput McCaina.

A cilj za kojeg se borio, kompulzivnu intervenciju u stranim svađama, suočavanje s diktatorima i dovođenje demokrata na vlast, čini se da je cilj kojeg je pregazilo vrijeme.

Kad je došlo do napada 9. rujna, Amerika se ujedinila u uništavanju terorista al-Quaide koji su počinili zločin. John McCain podržao je tada predsjednika Busha i njegovu odluku o invaziji na Irak 2003. godine, koji nije imao nikakvu ulogu u napadima.

Tijekom predsjedništva Baracka Obame, ušuljao se u sjevernu Siriju kako bi bodrio pobunjenike koji su se digli kako bi svrgnuli s vlasti predsjednika Bashara Assada, pobunu koja je dovela do sedmogodišnjeg građanskog rata i jedne od najvećih humanitarnih katastrofa našeg doba.

McCain je podržao širenje NATO-a u istočnu Europu i na Baltik, tik uz granicu Rusije. Kad je Gruzija upala u Južnu Osetiju i nakon što je ruska vojska protjerala njezine trupe, McCain je zagrmio: “Svi smo sada Gruzijci!”

Poticao je intervenciju. Ali Bushu, čije odobravanje u javnosti je bilo na dnu, je bilo dosta križarskih ratova za demokraciju neokona.

McCainov prezir prema Vladimiru Putinu bio je neobuzdan. Kada se gomila okupila na trgu Majdan u Kijevu kako bi svrgnula izabranog pro-ruskog predsjednika, McCain je bio tamo, bodreći ih.

Podržao je slanje oružja ukrajinskoj vojsci u borbi protiv pro-ruskih pobunjenika u Donbasu. Podupirao je američku podršku za intervenciju Saudijaca u Jemenu. A taj rat se, također, pokazao humanitarnom katastrofom.

John McCain je bio ‘war hawk’, i to ponosan. No, do 2006., ratovi koje je podupirao koštali su Republikansku stranku većine u Zastupničkom domu i u Kongresu.

2008., kada se našao na glasačkom listiću, ti ratovi pomogli su njegovom porazu u utrci za mjesto predsjednika SAD-a.

Do 2016., republikanska većina okrenula je leđa McCainu u njegovom štićeniku, senatoru Lindsey Grahamu, i nominirala je Donalda Trumpa, koji je rekao da će se pokušati složiti s Rusijom i izvuči Ameriku iz ratova u koje je McCain pomogao uvući zemlju.

Ipak, iako intervencionizam sada nema velikog šampiona i nakon što je dokazao da nije u stanju okupiti američku većinu, zadržao je početni momentum. Ova kompulzivna sila prisiljava nas na nastavak podupiranja saudijskog rata u Jemenu i traži promjenu režima u Iranu.

Ipak, ako bilo koji od tih poduhvata ima bilo kakve izglede za stvaranje mirnijeg i prosperitetnijeg Bliskog istoka, još uvijek se nije našao netko tko bi iznio taj argument.

Dok je vanjsku politiku koja je odnijela pobjedu u Hladnom ratu, politiku obuzdavanja, artikulirao George Kennana i koju su provodili predsjednici od Trumana do Busha I., niti jedna velika strategija post-hladnoratovske ere nije bila prihvaćena od većine Amerikanaca.

“Novi svjetski poredak” Busha I., odbacili su ekonomski patrioti Rossa Perota i baby boomeri Billa Clintona, koji su željeli potrošiti američku mirovnu dividendu iz naše hladnoratovske pobjede na domaćem terenu.

Što se tiče Busha II. i njegovih križarskih ratova za demokraciju “koji će okončati tiraniju u našem svijetu”, plodovi tog Wilsonovog idealizma pretvorili su se u pepeo u našim ustima.

Ali, ako su vanjskopolitičke agende Busha I. i Busha II., zajedno s McCainovim intervencionizmom, bile isprobane i proglašene su poželjima, koja je američka velika strategija?

Koji su veliki ciljevi američke vanjske politike? Koji su to vitalni interesi za koje svi, ili gotovo svi, Amerikanci vjeruju da bismo se trebali boriti?

“Uklonite ovaj puding; nema nikakvu temu”, rekao je Churchill. Britanija je izgubila carstvo, ali još nije pronašla svoju ulogu, bio je porazan komentar Deana Achesona 1962. godine.

Čini se da se obje izjave odnose na američku vanjsku politiku 2018.

Bavimo se bombardiranjem i borbom u Afganistanu, Iraku, Siriji, Libiji i Jemenu, dijelom i nasljeđu Johna McCaina. Državni tajnik Mike Pompeo poslao je Iranu gotovo ultimatum. Rekli smo Sjevernoj Koreji, zemlji s nuklearnim oružjem i četvrtom najvećom vojskom na svijetu, da se denuklearizira ili će Sjedinjene Države vjerojatno iskoristiti svoju vojnu moć kako bi obavile taj posao.

Osporili smo Pekingu njegove zahtjeve za teritorijalnim vodama u Južnom kineskom moru. Od Južne Koreje do Estonije, predani smo ratnim jamstvima da ćemo ići u rat ukoliko je bilo koja od desetak nacija napadnuta.

Sada se čuju razgovori o “Arapskom NATO-u” kako bi se suprotstavio iranskim ajatolama i njihovim šiitskim saveznicima. Da ne zaboravimo, ISIS i al-Quaida su suniti.

Sa svim tim ratnim jamstvima, izvrsni su izgledi da ćemo jednoga dana biti uvučeni u još jedan rat koji će razdražiti američki narod uskoro nakon što započne.

Gdje je američki Kennan novog stoljeća?