DASS: Distopijska budućnost zapadnog multikulturalizma

Nirmal Dass

dailycaller.com

Budućnost Zapada reklamira se kao transnacionalni progresivizam (prema Johnu Fonteu): bezgranična, beznacionalna kopnena masa, preko čije će površine svo čovječanstvo slobodno lutati, konzumirajući bogatstvo, stabilnost i mir. Prethodnica ove distopije je multikulturalizam. Malo njih primijećuje čudovište koje se skriva unutar ovog političkog lica pluriteta — odnosno, propalu državu.

Neuspjeh započinje s hiper-etničnosti ili romantiziranom tribalizmu, u kojem se ljudi čvršće drže politike identiteta postajući “reklamni plakati” “svojih kultura”. Takvo paradiranje nije izraženo nošnjom ili egzotičnošću hrane, već navikama uma.

Da budemo iskreni, ovakav lojalizam zahtijeva se od manjina koje su nagrađene položajem i moći, ako žive prema hiper-etničkim očekivanjima. Opet, kao i sa svim ljevičarskim ideologijama, provodi se utopija, dok se realnost zanemaruje.

Pluraritet znači da je Zapad izabrao isprazniti se svoje esencijalne jezgre, one urođene vizije sudbine, utemeljene u judeo-kršćanskoj povijesti, koju sada smatra sramotnom ili još gore, regresivnom.

Ali ono što je također izgubljeno je zajednica, koja je uvijek bila mnogo više od etničnosti na Zapadu, jer je značila, prije svega, naviku uma. Valja ponoviti mudre Izokratove riječi: “Ako razmišljate kao Grk, vi jeste Grk”.

Nadalje, usvajanjem multikulturalizma Zapad zapravo zahtijeva da se životi ljudi razdijele na dva dijela: ekonomski život proveden na radnom mjestu i privatni, koji se živi u romantiziranoj domovini (prava uloga kulture). To čini Zapad ništa više od velike prilike za stvaranje novca. Ali, može li se ekonomska vitalnost zadržati dulje vrijeme ako je idejama koje su ga stvorile i održale dozvoljeno usahnuti i naposljetku umrijeti?

Prije gotovo deset godina, španjolski filozof José Antonio Marina — važni mislioc na području kulture — objavio je knjigu pod nazivom Las Culturas Fracasadas ili “Neuspješne kulture” (koja još uvijek čeka engleski prijevod).

Kultura, kao što je istaknuo Marina, omogućuje razmišljanje; ona oblikuje um. I, um je taj koji stvara svijet, jedini pogodni habitat čovječanstva. I ovdje se pojavljuje očigledna istina — svijet ne može postojati bez uma.

No, u multikulturalizmu, umovi ljudi zauvijek su usklađeni negdje drugdje, u zamišljenim domovinama, mjestima koja nisu realnost života na Zapadu. Međutim, svijet je pun neuspjelih kultura.

Marina iznosi devet osnovnih komponenata kulture: vrijednost života, proizvodnja i posjedovanje dobara, sudjelovanje u vlasti, odnos pojedinca s društvom, rješavanje sukoba, seksualnost i obitelj, briga za slabe i nemoćne, nošenje sa strancima i sa sutrašnjicom.

Uspješne kulture pružaju inteligentne odgovore i rješenja za svaki od ovih devet temeljnih potreba ljudskog života. Neuspjele kulture ne samo da nisu uspjele pružiti inteligentna rješenja i odgovora, već u tom procesu uništavaju ljudski kapital, ograničavanjem ili suzbijanjem kreativnosti svojih ljudi.

U suštini, neuspjele kulture su neinteligentne (Marina je ovdje direktan i upotrebljava termin “glupe”) jer stvaraju društva u kojima su tlačenje i tiranija jedini održivi način održavanja kohezije. Ljudi koji žive u neuspjelim kulturama ne nalaze interes za unapređivanje društva jer su previše zauzeti preživljavanjem tiranije — ili izmišljanjem sredstava za bijeg.

Neinteligentne kulture su sagradile Treći svijet, dok su inteligentne kulture izgradile Prvi svijet. Ovo nema nikakve veze s DNK i ima sve s dobrim idejama protiv loših ideja.

Ideje koje su stvorile Prvi svijet njeguju inteligentnu naviku uma, koji zna kako održati ono što je stvoreno. Treći svijet njeguje drugu vrstu uma, onaj koji poznaje samo osobni interes jer se radi o preživljavanju. Drugim riječima, uspješne kulture poučavaju davanje jer vjeruju zajednici. Neuspjele kulture poučavaju uzimanje jer nemaju povjerenja u zajednicu.

Ali hiper-etničnost nije samo posljedica multikulturalizma, već njegovo pogrešno opravdanje, jer ovisi o ideji da su sve kulture dobre i mogu se besprijekorno uklopiti u Zapad.

Kako bi se postiglo ovo nasilno guranje nespojivih običaja i ideja u Zapadnu civilizaciju, liberalizam izjednačava rasu s kulturom, što se potom pretvara u moralni imperativ zaštite manjina štićenjem njihovih kultura.

Umjesto “napretka”, postiže se redukcionizam, gdje se ljudi nikada ne mogu uzdići iznad svoje ideologije i koji stoga moraju živjeti na Zapadu, prema, naime, liberalnim očekivanjima, ispunjavanjem zahtjeva njihovih različitih kultura, bez obzira koliko prijekora vrijedni bili ti mandati. A oni prihvaćaju hiper-etničnost je ona ispunjava liberalni preduvjet poricanja i odbijanja Zapada.

Naposljetku, sve kulture postaju dobre, budući da takve kulture sadrže one izmišljene tipove ljudskih bića koje liberalizam zahtijeva kako bi opravdao svoju vlastitu ideologiju (progresivizam). Na taj način, neuspjelim kulturama dan je status kompatibilnosti unutar Zapada, iako te kulture nisu apsolutno ničim pridonijele izgradnji Prvog svijeta. Njihov istinski i mjerodavan plod jest i uvijek će ostati Treći svijet.

No, pojavljuju se pitanja: Da li kultura zapravo ispunjava rasne potrebe? Ukoliko je odgovor na to pitanje potvrdan, nije li to rasno huškanje? Ne bi li trebalo neuspjelim kulturama omogućiti njihovu smrt? Zašto bi im trebalo dati život poslije smrti na Zapadu?

Marina nadalje ističe da uspješne kulture razumiju nužnost održavanja dobrih ideja, jer one same pružaju “najbolji društveni alat za zaštitu bogatstva naroda, njihovu kreativnost, njihove osobitosti, njihov društveni kapital”. Razdvajanjem kulture od ideja i njihovo spajanje s rasom, Zapad više ne želi razumijeti tu nužnost.

Ako će neuspjele kulture i dalje učvršćivati svoje neinteligentne ideje, dok će inteligentne ideje Prvog svijeta slabiti, moglo bi se reći da će Zapad postati neuspjela država.

Jedini mogući način da Zapad spriječi takvu sudbinu jest da se vrati svojim korijenima, što je kršćanstvo. Ali unutar toga leži novi problem — je li Zapad i dalje zainteresiran za izgradnju civilizacije?

Nirmal Dass je bivši sveučilišni profesor specijaliziran za rani i kasni Srednji vijek. Njegova područja istraživanja su filozofija, povijest i drevni jezici. Napisao je nekoliko knjiga i aktivno se bavi književnim prijevodom.