Kao dio proslave 175-godišnjice svojeg postojanja, The Economist je objavio vrlo interesantan i uglavnom vrlo dobar esej u obranu liberalizma (one vrste u svrhu kojeg je The Economist i osnovan kako bi ga promovirao i branio). U njemu piše:
Liberalizam se pojavio u kasnom 18. stoljeću kao odgovor na previranja izazvana neovisnošću u Americi, revolucije u Francuskoj i transformacije industrije i trgovine. Revolucionari inzistiraju da, u stvaranju boljeg svijeta, prvo morate razbiti onaj pred vama. Nasuprot tome, konzervativci su sumnjičavi na sve revolucionarne pretenzije univerzalnoj istini. Oni nastoje sačuvati ono najbolje u društvu upravljanjem promjenama, obično pod vladajućom klasom ili autoritarnim vođom koji “zna najbolje”.
Pokretač promjena
Pravi liberali tvrde da se društva mogu postupno promijeniti na bolje i to od odozdo prema gore. Oni se razlikuju od revolucionara jer odbacuju ideju da bi pojedinci trebali biti prisiljeni prihvatiti tuđe uvjerenje. Oni se razlikuju od konzervativaca jer tvrde da aristokracija i hijerarhija, zapravo sve vrste koncentracije moći, postaju s vremenom izvorom ugnjetavanja.
The Economist je, naravno, baziran u Engleskoj. A budući da smo, kako je to Churchill rekao, razdvojeni zajedničkim jezikom, konotacije mnogih njihovih riječi malo se razlikuju od naših. Oni također govore globalnoj publici, a u mnogim zemljama, “liberal” ne treba modifikator “klasični” ili čak “neo”. Stoga nemam snažnih prigovora što se tog dijela tiče. Doista, kad se liberalizam prvi puta pojavio u Britaniji i Europi, njegov glavni protivnik bio je konzervatizam. Oni koji su željeli sačuvati vladavinu prijestolja i oltara suprotstavljali su se ovoj novoj ideji nazvanoj “liberalizam”. Evo kako je to Friedrich Hayek opisao u svom eseju “Zašto nisam konzervativac”:
Konzervatizam je legitiman, vjerojatno nužan i zasigurno široko rasprostranjeni stav protivljenja drastičnim promjenama. On je, od Francuske revolucije, već stoljeće i pol igrao važnu ulogu u europskoj politici. Do uspona socijalizma, njegova suprotnost bio je liberalizam.
Nakon uzdizanja socijalizma i povlačenja monarhističke i klerikalne vladavine, liberalizam je zapravo postao novi konzervatizam u tome što je preuzeo plašt statusa quo. A to je mjesto na kojem cjepidlačim s Economistovim povlačenjem crte, barem što se američke publike tiče. Kao što sam nedavno razgovarao na mojem podcastu s Hayekovim učenjakom Peterom Boettkeom, Hayekov liberalizam nije bio nedosljedan američkom konzervatizmu. Navedeni citat se nastavlja:
Ne postoji ništa što bi odgovaralo ovom konfliktu u povijesti Sjedinjenih Država, jer ono što se u Europi naziva “liberalizmom”, ovdje je postojalo u zajedničkoj tradiciji na kojoj je američka politika izgrađena: prema tome, branitelj američke tradicije bio je liberal u europskom smislu.
Dakle, kad The Economist kaže da se liberali razlikuju od konzervativaca jer liberali “tvrde da aristokracija i hijerarhija, zapravo sve vrste koncentracije moći, postaju s vremenom izvorom ugnjetavanja”, osjećam da moram reći: “You talkin’ to me?” jer se u potpunosti slažem s tim.
U svom nedavnom ne-suptilnom napadu na mene (odgovorio sam u najnovijem Goldberg File-u), R.R. Reno sipa prezir prema mojoj tvrdnji da se nalazimo na “kraju povijesti” i užasnut je mojom tvrdnjom da je bilo kakav uzmak od liberalizma reakcionaran. Ali Reno ne obraća pozornost na kontekst te tvrdnje. Moja poanta je bila da ako uzmete u obzir temeljne principe liberalizma — da smo svi jednaki u očima Boga i vlade, da posjedujemo neotuđiva prava, da autoritet vlade proizlazi iz suglasnosti onih kojima vlada, itd. — tada svaki pokret koji se udaljuje od tih principa nije korak naprijed, već korak unazad. A, kao što naširoko argumentiram u svojoj knjizi, svaki argument ili pokret koji tvrdi da možemo jednostavno preskočiti ovu dogmu je znak civilizacijske korupcije. Evo kako je to Calvin Coolidge opisao u svom govoru na Dan nezavisnosti:
U Deklaraciji postoji nešto finalno što je neizmjerno umirujuće. Često se tvrdi da je svijet napravio veliki napredak od davne 1776., da smo imali nove misli i nova iskustva koja su nam dala veliku prednost nad ljudima iz tih vremena i da stoga možemo odbaciti njihove zaključke u zamjenu za nešto modernije. No, takvo rasuđivanje ne može se primjeniti na ovu veliku povelju. Ako su svi ljudi stvoreni jednaki, to je finalno. Ako su obdareni neotuđivim pravima, to je finalno. Ako vlada izvlači svoju pravednu moć iz suglasnosti onih kojima vlada, to je finalno. Niti jedan napredak, niti jedan progres se ne može učiniti van ovih prijedloga. Ako itko želi osporiti svoju istinu ili svoju razboritost, jedini smjer u kojem može povijesno nastaviti nije naprijed, već unatrag, prema vremenu u kojem nije bilo jednakosti, nije bilo prava pojedinca ili vladavine ljudi. Oni koji žele nastaviti u tom pravcu ne mogu svojatati progres. Oni su reakcionarni. Njihove ideje nisu modernije, već drevnije od ideja naših Revolucionarnih očeva. [Moj naglasak]
U Americi, ovaj fundamentalno liberalni pogled je također fundamentalno konzervativni. Liberalizam Hayeka i The Economista nije fundamentalno u suprotnosti s konzervatizmom Burkea ili Coolidgea, od kojih su oba zagovornici reforme. On ostavlja dovoljno mjesta za sve vrste argumenata o tome što vlada može ili ne može učiniti kako bi poboljšala živote svojih ljudi i koja bi trebala biti odgovarajuća uloga religije. No, on onemogućuje, trajno, bilo kakav kompromis u vezi ovih prijedloga. Reno i ostali mogu ismijavati, The Economist može zanemariti američki konzervatizam, no ja vjerujem da Coolidgeova vizija nije bila samo ispravna, već da leži u samom srcu konzervativnog projekta. I, što se mene tiče, ako se ne slažete s time, vi ste doista reakcionarni.
