GLASSER: Sviđa vam se to ili ne: 3 načina na koji EU mijenja internet

Charles J. Glasser

dailycaller.com

Svi znamo onu izreku da je put u pakao popločan dobrim namjerama. EU je zauzeta izgradnjom autoceste s tri trake koje vode do posebno mračnog mjesta. Tri direktive EU-a koje su nedavno odobrene sudskim revizijama imaju širok utjecaj na internet, globalnu trgovinu kao i na slobodu govora.

Iako svaka od ovih direktiva govori o različitim aspektima interneta, zajednička stvar im je — i možda najveći problem — da sve od njih guraju pojam izvanteritorijalnosti. Jednostavnije rečeno, EU pokušava naprezati svoje mišiće cenzure širom svijeta.

Tri pitanja su “Pravo ‘biti zaboravljen'”, “Opća uredba o zaštiti podataka” (GDPR) i nedavno najavljeni propisi o govoru mržnje. Svaka od ovih doktrina posjeduje određeni stupanj moralnog integriteta. S obzirom na široku zlouporabu interneta, lako je suosjećati s ljudima koju su pretrpjeli to zlostavljanje.

Nažalost, EU je odlučila redizajnirati informacijsku autocestu s nizom mina, ležećih policajaca i izlaznih rampi do Govornog zatvora.

The Right to be Forgotten (RTBF) – (Pravo ‘biti zaboravljen’)

Ova doktrina postoji već nekoliko godina. Njegova osnovna svrha je zaštititi pojedince da njihovi stari (i prividno ne više relevantni) podaci ne budu dostupni javnosti.

Najpoznatiji slučaj RTBF je Google Spain SL, Google Inc. protiv AEPD i Maria Costeja Gonzáleza. 2010. godine, mali poduzetnik bez javnog značaja, pronašao je da rezultati pretraživanja na Googleu donose link na javnu objavu u novinama iz 1998. godine koja navodi da je bio u zaostatku s plaćanjem poreza na imovinu. Iako je to porezno pitanje davno razriješeno, ta vijest nikada nije objavljena.

González je podnio pritužbu španjolskom tijelu za zaštitu podataka (DPA – svaka EU nacija ima jedno), koje je presudilo da stare vijesti o njegovim poreznim dugovima nisu od javnog značaja i, zanimljivo, nisu zahtijevali uklanjanje priče iz novinskih arhiva, ali su držali mišljenje da je Google mora blokirati s nacionalne domene na temelju toga što je Googleov tržišni udio (dobrano iznad 90 posto u EU) pojačao utjecaj stare priče i da je Googleova “sveprisutnost” odgovorna za povredu privatnosti.

Slučaj se našao na Europskom sudu pravde 2014. godine, koji je potvrdio odluku da Google mora de-indeksirati članak sa specifične domene zemlje, “Google.es”. Naravno, korisnici mogu jednostavno pretražiti “matični brod” Google.com i još uvijek pronaći članak.

Brzo premotavanje do danas, kada je francuski državljanin podnio sličnu pritužbu CNIL-u (francuskom DPA-u) 2016. godine. Ta agencija išla je dalje od španjolske agencije i utvrdila da ne samo da stari članak nije imao javnog značaja i da je oštetio prava privatnosti tužitelja, već je smatrala da ograničavanje poretka de-indeksiranja na domeni određene zemlje nije riješilo problem.

Stoga je CNIL naredio Googleu da de-indeksira članak diljem svijeta. Google ne prihvaća ovo ležečki, te je ovaj mjesec tvrdio Europskom sudu pravde da je “pristup globalnog micanja francuskog CNIL-a otišao predaleko”, rekao je odvjetnik Googlea za The Next Web.

2016., CNIL je ošamario Google novčanom kaznom od 116.000$ jer nije maknuo linkove sa svojih globalnih web stranica. Presuda bi se mogla donijeti unutar slijedećih nekoliko mjeseci.

Jedan od najproblematičnijih aspekata globalne primjene RTFB-a je da ostavlja odluku presude onoga što je ili nije od javnog značaja birokratima umjesto novinarima i čitateljima. Prije nekoliko godina, kada je direktiva izrađena, debatirao sam s eurokratom u korist zakona na konferenciji o zakonu medija u Londonu.

Pitao sam ga: “Imate li djecu?” Odgovorio je: “Da”. Zatim sam ga upitao: “Želite li mi reći da, ukoliko biste uputili svoju djecu novom stomatologu, vi ne biste željeli znati je li on bio osuđen zbog zlostavljanja djece dvanaest godina prije?” Nije imao odgovora.

Krajnji rezultat? Građani, blogeri, akademici i novinari koji će tražiti informaciju, više neće imati “trgovinu s jednim zaustavljanjem” na Googleu i morati će pretražiti stotine novina ili blogerskih arhiva kako bi našli relevantnu informaciju. Svi oni su već dovoljno lijeni (uključujući mene) i koliko god je teško opravdavati golemu monopolističku snagu koju Google posjeduje, to predstavlja ogroman korak unazad za istraživanje i informacije. U nedostatku toga, slobodno-tržištarci moraju izgraditi alternativna vrata prema povijesti.

Opća uredba o zaštiti podataka (GDPR)

Ako ste angažirani u bilo kakvoj e-trgovini tijekom posljednjih mjeseci, vjerojatno ste preplavljeni e-mailovima komoanija koje vam govore o izmjenama “pravila o privatnosti”. To je zato jer je u svibnju EU aktivirala GDPR.

Opet, ovdje postoje dobre namjere: GDPR zahtijeva od kompanija koje posluju online da se obvežu kako će svojim čitateljima i potrošaćima reći koje podatke o njima točno prikupljaju, što rade s podacima koje prikupljaju, koliko dugo ih čuvaju, s kim dijele te podatke i moraju korisnicima ponuditi mogućnost “isključivanja” iz takvog prikupljanja podataka.

U vremenu u kojem ste vi i vaši podaci postali robom, informiranje potrošaća o svim činjenicama zvuči kao dobra ideja.

No, budući da je EU – EU, kreirali su 88-stranica gustog šipražja nejasnih propisa koji su zamorni malim poduzetnicima koji možda posluju u inozemstvu, ometajući tako inovativnost i međunarodnu trgovinu. Časopis Wired ovako je naglasio utjecaj na male tvrtke:

Utjecaj zakona će se protegnuti van web divova. U ožujku, Drawbridge, tvrtka za digitalno oglašavanje koja prati korisnike na svim uređajima, rekla je da će smanjiti svoj obim poslovanja u EU jer je nejasno na koji način bi industrija digitalnog marketinga osigurala pristanak potrošaća.

Prekršitelji se suočavaju s kaznama do 4 posto globalnog godišnjeg prihoda. Za Facebook to bi iznosilo 1,6 milijarda dolara; za Google 4,4 milijarde dolara, prema Wired.

Pravilo jednog sata “Ilegalnog sadržaja”: Trojanski konj

Prijedlozi gušenja govora kreću se naprije u EU pod krinkom online borbe protiv terorizma.

Predsjednik EU, Jean-Claude Juncker, rekao je 12. rujna u svom obraćanju državama Unije: “Europljani s pravom očekuju da ih njihova Unija drži sigurnima. To je razlog zašto danas Komisija predlaže nova pravila kako bi maknula teroristički sadržaj s interneta u roku od jednog sata — kritičnom okviru u kojem se čini najveća šteta.”

Pa, zvuči super, zar ne? Mislim, tko bi ipak mogao podržavati “teroristički sadržaj”? (Ostavimo Billa Ayersa i Lindu Sarsour izvan ovoga za sad.) Ali kopajte malo dublje i vidjet ćete da je ovaj prijedlog trojanski konj pun misaone policije.

EU je počela strukturirati potrebne protokole na koje je Juncker pozivao već od ožujka i da temeljna diskusija o politici vodi mnogo dalje od zabranjivanja regrutnih videa Al-Qaedae. Temeljni protokoli također nastoje poraziti “poticanje na mržnju i nasilje”. I tu se nalazi mjesto na kojem vlak skliže s tračnica.

Živeći u zemlji fantazije, eurokrati hvale tehnološke gigante (Facebook, Google, Twitter) zbog micanja “u prosjeku 70 posto ilegalnog govora mržnje koji im je prijavljen”. To su one iste kompanije koje su postavljene na stup srama zbog neravnomjernih, proizvoljnih i nelogičnih odluka o tome što predstavlja “govor mržnje”.

Žena na Facebooku optužuje da su njezina djeca mete rasnih epiteta i što se desi? Njezina objava uklonjena je zbog kršenja “standarda zajednice”. U objavi o Vijetnamskom ratu, jedan korisnik Facebooka prikazao je Nick Utovu ikonsku fotografiju, “Napalm djevojke”. U onome što se može opisati kao totalni idiotizam, cenzori Facebooka ozbiljno su uzeli u obzir prigovore o golotinji i uklonili objavu. USA Today izvijestio je ranije ove godine da je Facebook obrisao objave koje su sadržavale Deklaraciju nezavisnosti — vjerojatno najvažnijeg dokumenta u povijesti SAD-a — na temelju “borbe protiv standarda govora mržnje”.

Konzervativci i skupine za ljudska prava navode da se njihove objave na društvenim medijima često i nepravedno zabranjuju. Dok Facebook tvrdi da štiti javnost od “govora mržnje”, Pro-Publica je otkrila da je istodobno Facebook dozvolio oglašivačima da pružaju usluge antisemitima, čime su oglašivači izravno mogli usmjeriti svoje prodajne “artikle” ljudima koji su izrazili interes za teme poput “mrzitelja Židova” i “kako zapaliti Židove“.

Osim vječito teškog pitanja definiranja govora mržnje i osim stvarnog problema armija trolova koje “blitzaju” Facebook s vetom provokatora na teme koje im se ne sviđaju, Komisija Europske unije “predlaže pravno obvezujući jednosatni rok za sadržaj koji treba biti uklonjen nakon naloga za uklanjanje dobivenog od nacionalnog nadležnog tijela”.

Dobro ste pročitali: jedan sat. Znao sam čekati tako dugo kako bih otkrio zašto mi ne radi kabelska TV. Mislite li da bilo tko može kontaktirati ljudsko biće u jednoj od tih divovskih podatkovnih kompanija u roku od jednog sata?

Izvanteritorijalnost: Zaglupljivanje američkog zakona o slobodi govora

Većina Amerikanaca smatra ideju o stranim zakonima koji se odnose na njih odvratnom. Barem u sferi slobode govora, Kongres i sudovi su se složili da se u velikoj mjeri takve prosudbe ne mogu primijeniti protiv američkih entiteta.

Na primjer, SPEECH akt je savezni zakon koji zabranjuje primjenjivanje presude protiv klevete utemeljene na nezavisnom stranom zakonu koji ne udovoljava standardima Prvog amandmana. Iako se taj akt ograničava na klevetu, druga sudska praksa smatra da američki subjekti imaju pravo na pravični postupak po američkom zakonu kada inozemni entitet pokuša provesti inozemnu presudu u Sjedinjenim Državama.

SPEECH akt bio je u velikoj mjeri motiviran slučajem Rachel Ehrenfeld, spisateljicom i istražiteljicom koja je navela da je saudijski milijarder Khalid bin Mahfouz financirao al-Qaedau preko svoje banke i dobrotvorne organizacije.

Ehrenfeld, američka državljanka sa sjedištem u New Yorku, nije pisala ili reklamirala za međunarodno tržište i odbila je priznati nadležnost britanskog suda u tom slučaju. Njezino odbijanje rezultiralo je presudom u odsutnosti britanskog suda koja nije bila provediva u Sjedinjenim Državama.

Sve to je u redu i dobro za pojedinačne blogere ili pisce poput Ehrenfeld koji nemaju imovinu u stranoj zemlji koja bi se mogla zaplijeniti sudskim nalogom. No, u opasnosti su novinske i organizacije javnog interesa koje imaju ispostave u tim zemljama. Osim toga, mnoge nacije zabranjuju strano vlasništvo medijskih kuća, tako da su mnoge novinske organizacije stvorile partnerstvo ili lokalne podružnice koje su podložne zakonima tih nacija.

Globalisti i ratnici socijalne pravde mogu se radovati “zaglupljivanju” naših standarda slobode govora na europsku razinu.

2008. godine, glumica i aktivistica za prava životinja Brigitte Bardot, bila je osuđena u Francuskoj na temelju optužbe za “poticanje rasne mržnje” zbog kritiziranja ritualnog klanja ovca tijekom muslimanskog blagdana. U Ujedinjenom Kraljevstvu, Harry Taylor, ateist koji je postavio crteže koji su satirizirali kršćanstvo u molitvenoj sobi zračne luke, bio je osuđen zbog “govora mržnje” u travnju 2010. i dobio šestomjesečnu zatvorsku kaznu.

Iako je malo vjerojatno da će se ovakve presude provoditi ovdje (kao u slučaju Rachel Ehrenfeld), ukoliko Europski sud pravde presudi da Google (i ostali) koji posluju u Europi moraju blokirati “uvredljive” sadržaje na svjetskoj razini, a ne samo na europskoj, postoji vrlo malo sumnje da Google i ostali neće saviti kičmu: Previše prihoda je u igri. (Google je, u dogovoru s kineskom vladom, već u procesu izgradnje “Dragonflyja“, unaprijed cenzurirane internet tražilice.)

Ako Silicijska dolina prihvati izvanteritorijalnost, kao rezutat toga, naše prekomorske oči i uši mogle bi biti zatvorene, a svijet bi se bacio nazad u pedesete godine prošlog stoljeća, kada su se ljudi koju su bili željni čuti istinu o tiranskim vladama okupljali u podrumima oko radija podešenog na Voice of America u strahu od uhićenja.

Charles Glasser (@MediaEthicsGuy) bio je novinar u 1980-ima i kasnije studirao na pravnom fakultetu Sveučilišta New York.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here