SHAPIRO: Što imamo zajedničko?

Ben Shapiro

YouTube via The Guardian

Amerika stoji na rubu provalije.

To je moralna provalija koju smo sami stvorili: nismo suočeni s bilo kakvom vanjskom egzistencijalnom prijetnjom ili bilo kakvom ozbiljnom ekonomskom krizom. Ipak, hvatamo se međusobno za grlo na šokantan i jedinstveni način. U 1960-ima smo barem bili podijeljeni ozbiljnim pitanjima: nacionalnim pokušajom da se uhvatimo u koštac s legalno ustanovljenim rasizmom, seksualnom revolucijom, Vijetnamskim ratom. Danas nemamo takve izgovore. Ipak, vidjeti totalni kaos oko potvrđivanja suca Bretta Kavanaugha znači hvatiti da možda jednostavno nemamo ništa više zajedničko, osim čiste lude sreće što smo rođeni u najprosperitetnijoj, najslobodnijoj i najproduktivnijoj zemlji u svjetskoj povijesti.

Ali nacija je više od same zemlje. Nacija su ljudi ujedinjeni poviješću, idejama, kulturom, institucijama. Ali mi smo polako otkidali svaki element te nacionalnosti.

Naša povijest nas sada dijeli. Ovaj tjedan, umirovljeni astronaut Scott Kelly bio je prisiljen ispričati se na Twitteru zbog smrtnog grijeha citiranja Winstona Churchilla: tweetao je “Pokušat ću se i dalje školovati o njegovim zločinima, rasističkim pogledima koje osobno ne podržavam.” U međuvremenu, diljem Amerike, ljevičarska gradska vijeća slavila su Dan starosjedilačkih naroda umjesto Kolumbovog dana, signalizirajući na taj način svoje vjerovanje da je otkriće Amerike Kristofora Kolumba bila tragedija, a ne uzrok za slavlje. Mi Amerikanci nalazimo se usred ozbiljne podjele glede našeg vlastitog karaktera: jesu li Amerika i Zapad u osnovi utemeljeni na dobrim i vječnim načelima, načelima kojih se, naravno, ponekad ne uspijevamo držati, ali načelima za koje se vrijedno boriti? Ili su Amerika i Zapad fontana zla, izvor sve patnje i je li sav naš prosperitet tek plod otrovnog stabla?

Naši ideali nas također razdvajaju. S jedne strane tu su Amerikanci “crvenih država”, uronjeni u tradicionalna judeo-kršćanska načela i običaje — Amerikanci koji vjeruju da su naša prava Bogom dana i da se sloboda mora uravnotežiti tradicionalnom moralnom vrlinom. S druge strane, tu su Amerikanci “plavih država”, uronjeni u načela jednakosti i običaje — Amerikanci koji vjeruju da prava proizlaze iz vlade i da je nejednakost važnija briga od individualne slobode i da sustavi tradicionalnih vrlina samo maskiraju strukture hijerarhijske moći.

Bez zajedničke povijesti i ideala, kultura i institucije se raspadaju. Naša kultura je fragmentirana — možemo li zajedno slaviti Dan nezavisnosti i stajati tijekom himne ili čak gledati utakmicu američkog nogometa bez da raspravljamo o našim podjelama? Možemo li zajedno pohoditi u kino bez patronizirajućih pitanja koja nas razdvajaju van kino dvorane? Zasigurno više nećemo pohoditi crkvu ili čak zajedno krenuti na kuglanje.

A što se tiče institucija, demokrati sad raspravljaju o pakiranju Vrhovnog suda, uništavanju Senata i okončavanju izbornog kolegija zahvaljujući njihovoj nedavnoj količini političkih poraza. Sve to se čvrsto oslanja na običaje bivšeg predsjednika Baracka Obame, koji je jednostavno prisvojio vlast kada nije mogao dobiti odobrenje Kongresa. Naše institucije nas neće obuzdati ukoliko se odlučimo rastrgati na komade.

Dakle, što nas može držati zajedno? Možemo početi sa zahvalnošću za ovaj jedinstveni trenutak u povijesti čovječanstva, za našu jedinstvenu zemlju, za naše jedinstvene ideje, za naše jedinstvene institucije. Ako smo nezahvalni, kivnost će odnijeti pobjedu. A to znači da bi mogli početi postavljati naboje za spektakularnu imploziju.