Na vrhuncu rasprava o Kavanaughu, bila sam pozvana kao govornik grupi službenika na Capitol Hillu, od kojih su neki radili za članove Kongresa izravno uključenih u saslušanja. Pitala sam žensko osoblje za njihovu perspektivu.
Ženski odgovor mogao bi se sažeti u jednoj rečenici: #MeToo pokret bio je utemeljen na opravdanom bijesu protiv muškaraca koji su voljni iskoristiti svoju snagu protiv žena u seksualne svrhe, no sada je pokret pokret izdan i koristi se kao oružje u političke svrhe.
A najveći gubitnici su upravo žene.
Ono što smo naučili iz bizarnog cirkusa oko Kavanaugha je koliko su liberalni aktivisti posvećeni feminističkoj narativi muškaraca kao zločinaca i žena kao žrtvama.
Ovaj feministički animus danas oblikuje reakciju prema gotovo svakoj optužbi protiv muškaraca. Čak i kada optužba nije potkrijepljena nikakvih dokazima, mnogi od vodećih kreatora javnog mnijenja uzimaju optužbe bez pogovora.
I malo čudo: vodeće američke društvene institucije od sveučilišta do vlade, medija i Hollywooda, duboko su uložene u unaprijeđenje razdorne paradigme koja demonizira muškarce samo zato što su muškarci.
Mnoga sveučilišta nude tečajeve i konferencije o “toksičnoj muževnosti”. Konzorcij Claremont koledža najavio je događaj upozorenjem: “Muževnost može biti vrlo toksična za naše mentalno zdravlje”.
Članak u Salonu savjetuje: “Tri najdestruktivnije riječi koje otac ili majka mogu reći svom mladom sinu? ‘Budi muško.'”
U Washington Postu, Suzanna Walters, ravnateljica programa za ženske, rodne i seksualne studije na Sveučilištu Northeastern, napisala je članak pod naslovom: “Zašto ne možemo mrziti muškarce?”
Profesorica je naspisala: “Imamo svako pravo da vas mrzimo. Učinili ste nam krivo. #BecausePatriarchy.”
Ista poruka svakodnevno se propovijeda stotinama tisuća studenata na sveučilištima diljem zemlje. Činjenica da je Walters objavila članak u afirmiranim, nacionalnim novinama je mjerilo koliko je društevno prihvatljivo postalo tretiranje muškosti kao inherentno opasnog i defektivnog.
Camille Paglia, i sama feministica, tvrdila je da se feminizam ne bi smio raditi o omalovažavanju muškaraca. U časopisu Time, napisala je: “Čangrizava, kivna mržnja usmjerena protiv muškaraca bila je jedna od naneugodnijih i najnepravednijih odlika drugog i trećeg vala feminizma. Muške pogreške, nedostaci i mane zaplijenjene su i uvećane u jezivim optužnicama.”
Ono što feminsti ne shvaćaju jest da je njihova optužnica protiv muškaraca štetna ne samo za muškarce, več i za žene. Paglia nastavlja: “Kada obrazovana kultura rutinski gazi muževnost i muškost, žene će perpetualno ostati zaglavljene s dječacima, koji nemaju poticaja za sazrijevanje ili poštovanje svojih obveza.”
- Već previše dječaka ne uspijeva sazrijeti u muškarce. U “Spašavanju naših sinova“, obiteljski savjetnik Michael Gurian sažima neke od otrežnjavajućih nalaza:
- Više dječaka nego djevojčica dijagnosticirano je s teškoćama u učenju (276 dječaka na 100 djevojaka).
- Više dječaka nego djevojčica označeno je kao “emocionalno poremećeno” (324 dječaka na 100 djevojaka).
- Više dječaka nego djevojčica suspendirano je iz škole (215 dječaka na 100 djevojčica).
- Više dječaka nego djevojčica izbačeno je iz škole (297 dječaka na 100 djevojčica).
A brojke se nastavljaju gomilati: Više dječaka nego djevojčica pati od ovisti o drogama ili alkoholu, počinjava samoubojstvo, su žrtve nasilja i završavaju u iz-škole-u-zatvor cjevovodu.
U gotovo svakom području K-12 javnog školovanja — ocjenama, bodovima na testovima, izvanškolskim aktivnostima — dječaci zaostaju. A isti obrazac se nastavlja u visokom obrazovanju:
- Manje muškaraca nego žena zarađuje prvostupnički stupanj (75 muškaraca na svakih 100 žena).
- Manje muškaraca nego žena zarađuje magisterij (66 muškaraca na svakih 100 žena).
- Manje muškaraca nego žena zarađuje doktorat (91 muškarac na svakih 100 žena). Zapravo, u 2017. žene su zaradile većinu doktorskih stupnjeva devetu godinu zaredom.
U današnjoj klimi političke korektnosti iznimno je teško natjerati ljude da prepoznaju ove uznemirujuće statistike. One krše dogmu muške privilegije.
Ipak, muškarci i žene međusobno su ovisni. Dječaci koji odrastaju nemotivirani, postižu nezadovoljavajuće rezultate, depresivni, izolirani i suicidalni, često čine štetu driguma — pogotovo onima najbližima.
Kada dječaci pate, oni naštete drugima.
Paglia je u pravu. Dječaci koji ne uspiju, ne postaju ona vrsta muškaraca koja respektira žene i poštuje njihove odgovornosti, koja se odaziva izazovu postajanja pouzdanih muževa i očeva.
Kavanaughovo saslušanje postalo je referendum o tome je li muškost presumptivno toksična. Ono što feministi moraju shvatiti jest da kada je sama muževnost napadnuta, kolateralna šteta na ženama je masivna.
I nijedna količina političke korektnosti ne može to promijeniti.
