BUCHANAN: S ovakvim prijateljima…

Patrick J. Buchanan

Screenshot: YouTube/NowThis World

Je li kolumnist Washington Posta Jamal Khashoggi ubijen u saudijskom konzulatu u Istanbulu i je li mu tijelo potom raskomadano pilom za kosti i prebačeno Gulfstream mlažnjakom u vlasništvu prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana u Rijad?

Tako tvrde Turci, koji posjeduju video iz konzulata, fotografije 15 saudijskih agenata koji su tog dana, 2. listopada, doletjeli u Istanbul te identifikacijske brojeve zrakoplova.

Ovu tezu ubojstva u konzulatu ili “izvođenja”, otmice koja je pošla u krivom smjeru, podržava priča u Postu koja govori da su obavještajne službe Sjedinjenih Država presrele planove Saudijaca da namame Khashoggija iz njegovog prigradskog D.C. doma natrag u Saudijsku Arabiju po nalogu princa. A u koju dobroćudnu svrhu?

Ukoliko Rijad ne opovrgne ove optužbe, vjerojatno će biti, kao što bi i trebala, kako je John Bolton rekao u drugom kontekstu, “paklena kazna”.

A kolateralna diplomatska šteta izgleda ogromna.

Bilo koji američko podržani “Arapski NATO” koji bi se suočio s Iranom, s Rijadom kao središnjom okosnicom, bio bi mrtav. Nastavak američke podrške saudijskom ratu u Jemenu došao bi također u pitanje.

Bilo kakva posebna veza koju su uspostavili saudijski prijestolonasljednik i Jared Kushner, zet predsjednika Trumpa, mogla bi postati dio povijesti.

Kongres bi mogao ukinuti prodaju američkog oružja kraljevstvu koje zapošljava na tisuće američkih obrambenih radnika i nametnuti sankcije princu koji je legitimni nasljednik prijestolja svog 82-godišnjeg oca, kralja Salmana.

Danas, saudijski princ postao je toksičan, a njegovo ustoličenje na saudijski tron čini se manje izglednim nego je to bio slučaj prije dva tjedna. Pa opet, i prije Khashoggijevog nestanka u konzulatu, ponašanje prijestolonasljednika Mohammeda činilo se divlje hirovitim.

Zajedno s UAE optužio je Katar zbog podržavanja terorizma, prekinuo međudržavne odnose i prijetio da će iskopati kanal kako bi odvojio Katar od Arapskog poluotoka. U svrhu prosvjeda protiv kritika zbog kršenja ljudskih prava koje je iznio kanadski ministar vanjskih poslova, prekinuo je sve odnose s Ottawom.

Prošle godine, pozvao je u posjet libanonskog premijera Saada Haririja u Rijad, držao ga tjedan dana, prisilio ga na ostavkui okrivio zbog iranskog uplitanja u Libanon. Nakon puštanja, Hariri se vratio kući kako bi ponovno preuzeo dužnost.

Navodni reformator, prijestolonasljednik Mohammed otvorio je kino dvorane ženama i dopustio im da voze, a potom je zatvorio društvene aktiviste koji su pozivali na te reforme.

Prije tri godine, pokrenuo je rat protiv Hutija u Jemenu, nakon što su pobunjenici protjerali pro-saudijskog predsjednika i preuzeli veći dio zemlje.

I, od 2015., prijestolonasljednik provodi divljački zračni rat koji je donio kišu Huti raketa na svoju vlastitu zemlju i glavni grad.

Jemen je postao Vijetnam Saudijske Arabije.

Činjenica da je naš glavni arapski saveznik u našem sukobu s Iranom, koji bi mogao dovesti do još jednog američkog rata, režim kojeg predvodi tako nestabilan karakter, trebala bi izazvati ozbiljnu zabrinutost oko naše budućnosti na Bliskom istoku.

Nemamo li već dovoljno ratova?

Nemamo li već dovoljno neprijatelja u regiji — Talibani, al-Qaida, ISIS, Hezbollah, Hamas, Sirija, Iran — da bismo započeli još jedan rat?

A što se tiče naših saveznika u regiji, razmotrite slijedeće.

NATO saveznik Turska, koja predvodi u slučaju protiv naših saudijskih saveznika, predvodi svijet u broju zatočenih novinara. Naš egipatski saveznik, general al-Sissi, došao je na vlast u vojnom prevratu i zatvorio je na tisuće disidenata Muslimanskog bratstva.

I dok smo proglasili Iran “najvećim svjetskim sponzorom terora”, Jemen, u kojem je intervenirala Saudijska Arabija 2015. godine, je taj koji se smatra najvećom katastrofom ljudskih prava na svijetu.

Štoviše, i sam Iran trenutačno pati od terorizma.

Prošlog mjeseca, vojnu paradu u gradu Ahvazu na jugozapadu zemlje, napao je pucač koji je masakrirao 25 vojnika i civila u najsmrtonosnijem terorističkom napadu u Iranu posljednjeg desetljeća.

I poput Afganistana, Iraka, Sirije i Libije, Iran također pati od tribalizma, s arapskim secesionstima na jugozapadu, balučkim secesionstima na jugoistoku i kurdskim secesionstima na sjeverozapadu zemlje.

Sjedinjene Države ne smiju okrenuti glavu pred ubojstvom novinara iz SAD-a od kraljevske saudijske ruke u njihovom konzulatu u Istanbulu. Ali prije no što se odvojimo od rijadskog režima, morali bi se zapitati koja je alternativa kraljevskoj dinastiji Saud ukoliko bi se ona destabilizirala i pala?

Kad je 1952. godine svrgnut egipatski kraj Farouk, dobili smo Nassera.

Kad je mladi kralj Faisal svrgnut u Bagdadu 1958. godine, naposljetku smo dobili Saddama Husseina. Kad je kralj Idris u Libiji svrgnut 1969. godine, dobili smo Gadafija. Kad je Haile Selassie svrgnut i ubijen u Etiopiji 1974. godine, dobili smo pukovnika Mengistu i masovno ubojstvo. Kad je Šah svrgnut s vlasti u Iranu 1979. godine, dobili smo ajatole.

Kao što tome može posvjedočiti Prvi svjetski rat, u kojem su pala četiri carstva, ratovi su pakao za monarhije. A ukoliko novi i veći bliskoistočni rat izbije u Zaljevu, neki od arapskih kraljeva, emira i sultana će također pasti.

A kada se to desi, povijest je pokazala da demokrati nisu obično ti koji se uzdignu na vlast.