PragerU | Što nije u redu s državnom zdravstvenom zaštitom?

Lanhee Chen

0
42

Političarima je prilično lako stati pred birače i reći: “Zdravstvena zaštita je pravo” i nakon toga se strastveno zalagati za “jedinstvenog platitelja” ili “besplatnu zdravstvenu zaštitu” ili “Medicare za sve” — koji god termin koristili.

Ali prije nego što razmotrimo glavne značajke vladine kontrole nad vašom zdravstvenom zaštitom — a na kraju se svodi na to — možda bismo se trebali zapitati jednostavnije pitanje:

Što podrazumijevamo pod “zdravstvenom zaštitom”?

Jer ako se razbolite — a ovdje govorimo o ozbiljnoj bolesti — ili ste u velikim bolovima, ne želite samo zdravstvenu zaštitu; želite kvalitetnu zdravstvenu zaštitu.

A gdje je najveća šansa da takvu nađete?

Odgovor se nalazi upravo ovdje, u Americi.

Što se tiče kvalitetnih liječnika, najsuvremenije medicinske tretmane i njegu bez dugog čekanja, nijedna zemlja ne može konkurirati Sjedinjenim Državama. Ni blizu. Nitko iz Teksasa ne ide u Kanadu radi liječenja. Gotovo uvijek je suprotno.

Dakako, naš sustav zdravstvene zaštite ima mnogo problema — i trebali bismo na njih obratiti pozornost — ali želimo li doista oboriti sve prednosti koji imamo i početi ispočetka? Jer to je ono što bi se moralo desiti ako u potpunosti prebacimo zdravstvenu zaštitu u ruke vlade.

Dakle, zamislimo da napravimo promjenu. Pošto čujemo toliko o tome kako bi odlična bila besplatna zdravstvena zaštita, pošteno je da pogledamo njezine negativne aspekte.

Prvi je da državna zdravstvena zaštita uzima medicinske odluke daleko od pacijenata — što znači vas — i stavlja ih u ruke birokrata. Oni odlučuju, na primjer, koliko MRI mašina će biti dostupno ili pod kojim uvjetima možete dobiti operaciju leđa ili baj-pas ili jeste li čak kvalificirani za liječenje raka.

Tako funkcionira sustav jedinstvenog platitelja u Velikoj Britaniji. Zbog svojih limitiranih resursa, Nacionalna zdravstvena služba, ili NHS, prilično oštro ograničava pristup tretmanima poput zamjene kuka ili koljena, operaciju mrene, pa čak i lijekovima na recept kako bi se nosili s uobičajenim stanjima poput artritisa i dijabetesa. Ako bolujete od bilo koje od ovih i mnogih drugih bolesti u UK, morali bi se jednostavno naučiti živjeti s boli.

I nadati se da nećete trebati hitnu medicinsku pomoć.

U siječnju 2018., članak u New York Timesu opisao je kako pacijenti u sobama za hitne slučajeve diljem Londona moraju “čekati 12 sat prije nego se netko pobrine za njih. Hodnici su zaglavljeni s krevetima na kojima su krhke i starije osobe. ” Kako bi se nosile s takvom situacijom, “bolnicama je naređeno da odgode ne-hitne operacije do kraja mjeseca”. To se teško čini kao poboljšanje onoga što imamo u SAD-u.

Drugi veliki problem sa sustavima jedinstvenog platitelja je da su skupi — stvarno skupi.

Nedavna studija Mercatus centra Sveučilišta George Mason, pronašla je da bi “Medicare za sve” zdravstveni sustav Bernie Sandersovog tipa koštao urednih 32,6 trilijuna dolara tijekom deset godina. To je na vrh onoga što savezna vlada trenutačno troši na zdravstvenu zaštitu. A to nije nova brojka. Druge studije pokazale su da bi trošak bio otprilike u istom rasponu.

Dakle, kako bismo to platili?

Kenneth Thorpe, profesor na Sveučilištu Emory i dužnosnik za zdravstvenu politiku Clintonove administracije, kaže: “Ako želite ići u tom smjeru [Medicare za sve]… povećanje poreza bit će ogromno”. I ne samo za bogate, predviđa Thorpe, nego za sve zaposlene Amerikance, a također i one siromašne.

Charles Blahous, autor Mercatusove studije, rekao je to na ovaj način: “Čak i udvostručenje svih predviđenih pojedinačnih i korporativnih poreza na dohodak ne bi bilo dovoljno za financiranje tih dodatnih saveznih troškova”. A on to smatra konzervativnom procjenom.

Kanada zna sve o eksplodirajućim troškovima zdravstvene zaštite. U Ontariju, najvećoj pokrajini zemlje, ti troškovi 2010. godine iznosili su 46% ukupnog proračuna. Do 2030., ta brojka se očekuje da iznosi 80%. Drugim riječima, za nekoliko godina Ontario će imati malo novca da potroši na bilo što drugo osim na zdravstvenu zaštitu.

I konačno, a možda i najvažnije, sustavi kojima upravlja država potiskuju potragu za novim lijekovima. Trošak biomedicinskih istraživanja u SAD-u daleko nadmašuje svaku zemlju s nacionaliziranom zdravstvenom zaštitom, čak i kada se uzmu u obzir razlike u stanovništvu i veličini gospodarstva. To je jedan od razloga zbog kojeg proboji u medicini rijetko dolaze iz zemalja u kojima država kontrolira zdravstvenu zaštitu; oni dolaze iz Sjedinjenih Država, gdje nije takav slučaj.

Lavlji dio biomedicinskog istraživanja i razvoja u SAD-u — preko 70 milijardi dolara u 2012. godini — dolazi iz privatnog sektora. Otkrivanje novih medicinskih lijekova i tehnologije je profitabilno poslovanje — i hvala bogu na tome. Ti profiti potiču inovativnost. Maknite profite i sa sigurnošću ćete maknuti i inovacije.

Jedinstveni platitelj, besplatna zdravstvena zaštita, Medicare za sve: možda zvuče sjajno, ali poput svih vizija utopije, oni u konačnici stvaraju više zla nego dobrog.

Ja sam Lanhee Chen, suradnik na Hooverovom institutu u Stanfordu, za Prager University.