HART: Podizanje generacije mlakonja, gubitak generacije poduzetnika

Ron Hart

0
24
Screenshot: YouTube

Teen Vogue pokazao je neznanje slabo obrazovane i lijene generacije odbacivanjem kapitalizma u korist socijalizma. Magazine je rekao djeci koja se prave da čitaju Teen Vogue da je kapitalizam ostavio svijet u “distopijskoj ‘Mad Max’ noćnoj mori u kojoj su resursi iščeznuli, a bogati plutokrati posjeduju sve.”

Zbog toga, trebali bi težiti mnogo poželjnijem sustavu socijalizma. Nastavio je veličati vrline socijalizma nad kapitalizmom. Taj ton lijene ekonomske neukosti mogao bi predvidjeti probleme za našu zemlju.

Godine utjecaja Obame, Bernie Sandersa, Elizabeth “Fauxcahontas” Warren i populističkih ljevičarskih medija ostavili su današnju mladež s mišlju da je socijalizam utopija prekrasnih stvari za koje nitko ne treba platiti.

Oni misle da su veliki uspjesi socijalizma besplatna edukacija, zdravstvena zaštita i stanovanje. A ipak, nisu poučeni jasnom povijesnom lekcijom: ispada da su tri velika neuspjeha socijalizma uvijek doručak, ručak i večera.

Nadam se da će ova generacija uspijeti preokrenuti takav način razmišljanja. Statistike pokazuju da je postotak odraslih osoba mlađih od 30 godina koje posjeduju tvrtku najmanji u posljednjih 30 godina. Danas, samo 4 posto posjeduje udio u privatnoj tvrtci, za usporedbu 6,1 posto 2010. godine. Još više zabrinjavajuće, ta brojka iznosila je 11 posto 1989.

Ovaj trend koji vodi prema izgubljenoj generaciji poduzetnika ima duboke implikacije za rast našeg gospodarstva.

Podigli smo djecu koja imaju averziju prema riziku i napornom radu. Amerikanci žele posao u vladi ili ček socijalne pomoći. Kad razmišljaju o “slobodnim tržištima”, oni misle da su slobodna jer vlada plaća za njih — i trebala bi.

Svojedobno je posjedovanje posla bio izvor puritanskog ponosa. Danas, mnogi ljudi preferiraju sakupljanje markica za hranu, nezaposlenost i beneficije socijalne pomoći.

Zašto mlađa generacija ne započinje poslove? Obamim “vi to niste izgradili” govor, učinio je vidljivim njegov prezir prema vlasnicima tvrtki i pretpostavio da je vlada odgovorna za sve — ne pojedinac, nego kolektiv.

Možda je ova generacija podignuta pod staklenim zvonom. Nema vožnje biciklom (sigurno ne bez kacige i štitnika), bez graničara u školi, bez igranja vani u susjedstvu, bez pijenja iz vrtnih crijeva i bez razgovora sa strancima. Dajemo im vrpce za deveta mjesta i svi mogu igrati.

Podižemo li generaciju mlakonja?

Ako se imamo čega bojati, to je da se previše bojimo. Rizik je dobar. Rizik podučava lekcije. Rizik pruža dobre stvari. Neuspjeh je neophodan; to je nusprodukt rizika i ne smije se ismijavati. Ono što zaslužuje ismijavanje je uopće ne pokušati.

Masivni studentski dug na plećima djece koja izlaze iz liberalnih sveučilišta također može spriječiti njihovo uzimanje rizika. Rečeno im je da je kapitalizam zao i da, nekako, “stvaranje razlike u svijetu” uključuje neki bezvezni birokratski posao u vladi.

Imam vijesti za vas klinci: Teško je promijeniti svijet kad zarađujete 35.000$ godišnje radeći u kocki za IRS. Pokrenite posao, pružite proizvod ili uslugu koju će ljudi voljno kupiti, zaposlite mnogo ljudi i poboljšajte njihove živote. Stvorite druge milijunaše uz sebe. Zatim otvorite ogromnu fondaciju koju, u mirovini, možete koristiti da stvarno promijenite svijet.

Uvozimo mnogo poduzetnika koji cijene priliku koju je nekad predstavljala naša zemlja.

Komičar je rekao da je njegov otac imigrant došao prije deset godina iz Indije sa samo 35 dolara u svom džepu. Potom je nakon kratke pauze rekao: “Imao je 4,6 milijuna dolara u dionicama i obveznicama, pa pretpostavljam da želim reći kako nije previše volio nositi gotovinu.”

U našem gospodarstvu kritično je važno da ljudi započinju poslove — ne samo zbog zapošljavanja, poreza i rasta, već i radi novih ideja koje stvaraju. Mislite o Appleu, Googleu, Uberu, tehnologiji hidrauličnog frakturiranja i farmaceutskim kompanijama.

Novi američki san? Angažiranje odvjetnika koji se oglašava na strani autobusa, koji će pomoći današnjim mladim “odraslim osobama” da se kvalificiraju za neku od onih slatkih novčanih beneficija invalidnosti i besplatno žive u podrumu svojih roditelja. A opet, oni posjeduju taj čudan osjećaj postignuća.

Mnogi se šepure u podrumima svojih roditelja kao da su oni iznajmili mjesto.