Na predizbornom skupu održanom u utorak, socijalist Bernie Sanders nazvao je predsjednika Trumpa “najrasističkijim, seksističkim, homofobnim, netrpeljivim predsjednikom u povijesti”. Rasne manjine očito nisu dobile memo, pošto posljednjih mjeseci podrška Trumpu među crnim i hispanskim glasačima nezadrživo raste, a Židovska država nazvala je svoju željezničku stanicu u Jeruzalemu Trumpovim imenom. Isto tako, Trumpov navodni seksizam dolazi kao iznenađenje, pošto je povijesno visoki broj žena imenovan višim dužnosnicima u ovoj administraciji, kao i gay biračima koji su gledali kako na pozornici maše zastavom duginih boja prije nego što se obratio “našoj LGBT zajednici” na nacionalnoj konvenciji svoje stranke — prvi republikanski kandidat za predsjednika koji je to učinio.
Optužba za rasizam dolazi od Sandersa, čija je bivša politička stranka vodila najkrvaviji rat u američkoj povijesti kako bi sačuvala ropstvo, osnovala Ku Klux Klan, ustanovila Jim Crow zakone, čitavo stoljeće se protivila donošenju zakona o građanskim pravima i uništila crne obitelji. Socijalisti poput Sandersa ne znaju previše o povijesti, stoga, u duhu obrazovanja, istražimo neke doista rasističke predsjednike.
Godine 1913., demokratski predsjednik Woodrow Wilson ponovno proveo segregaciju savezne vlade, zamijenivši 88% crnih saveznih nadzornika službe s bijelcima, a već od 1914. počeo zahtijevati fotografije od kandidata za posao u vladi. Wilsonova rasna netrpeljivost isticala se čak i po standardima njegovog doba, a njegovi republikanski prethodnici, Theodore Roosevelt i William Howard Taft, bili su odlučni u svom nastojanju imenovanja crnih Amerikanaca u javne urede. Nasuprot tome, Wilson je branio Ku Klux Klan u odlomcima koji su se kasnije pojavili u ozloglašenom filmu D.W. Griffitha, Rođenje jedne nacije, kojeg je Wilson projicirao u Bijeloj kući.
Nakon Olimpijskih igara u Berlinu 1936. godine, demokratski predsjednik Franklin Roosevelt ignorirao je crnog, četverostrukog osvajača zlatne medalje Jesseja Owensa na primanju kojim se odalo priznanje isključivo bijelim američkim natjecateljima. Owens se, međutim, može smatrati sretnim usporedimo li tretman drugih rasnih manjina tijekom Rooseveltove vladavine. Godine 1942., Roosevelt je uhitio i internirao više od 100.000 japanskih Amerikanaca, dok je istodobno začudo poštedio Amerikance njemačkog i talijanskog podrijetla izvršnom naredbom.
Lyndon Johnson napravio je razliku vrijednu hvale, postavši jedini demokratski predsjednik u povijesti koji je potpisao Zakon o građanskim pravima, čak stoljeće nakon što su republikanci 1866. godine proveli Zakon o građanskim pravima unatoč vetu demokratskog predsjednika Andrew Johnsona. (Republikanski predsjednici nastavili su s donošenjem dodatnih Zakona o građanskim pravima 1871., 1875., 1957., 1960. i 1991.) Unatoč tome, LBJ ostao je bijesnim rasistom u svom osobnom ponašanju, nazivajući, prema biografu Robertu Caru, Azijate “hordama barbarskih žutih patuljaka” i vozeći pun prtljažnik zmija na benzinske postaje kako bi plašio crne zaposlenike. Johnsonov vozač Robert Parker podsjetio se kako ga je Johnson jednom upitao želi li da mu se obraća njegovim imenom radije nego različitim ponižavajućim nadimcima. Kada je rekao da želi, prema Parkeru Johnson je odgovorio: “Nitko te neće zvati tvojim prokletim imenom. Zato, bez obzira kako te zovu, crnčugo, samo pusti da ti to sklizne s tvojih leđa poput vode. … Samo se pretvaraj kao da si komad prokletog namještaja.”
Povijesno neznanje Bernieja Sandersa nije nikakvo iznenađenje; čak je i uredništvo Washington Posta priznalo “šokantno neznanje” Sandersa. Na žalost, za budućnost naše demokratske republike, takvo neznanje čini se vrlo rasprostranjenim, a ono se još i pogoršava među glasačkim tijelom.
