Tamo početkom 1980-ih, postao sam fasciniran uvidima Josepha Campbella i pročitao sam sva njegova glavna djela. Campbell je bio profesor komparativne mitologije. Njegove ideje pružile su Georgeu Lucasu podtekst za prva tri filma Ratova zvijezda.
Prodao sam dugi, pohvalni komentar o Campbellu ljevičarskom Village Voiceu, u kojem sam često objavljivao recenzije knjiga. Nakon što sam predao članak, nazvao me književni urednik Voicea i pitao: “Je li taj lik Campbell konzervativac?”
Ustuknuo sam pred pitanjem. Rekao sam uredniku da nemam pojma o Campbellovim političkim preferencijama. Zašto bih uopće znao? On je pisao o mitologiji. Kakve veze ima njegova politika?
Nedugo zatim, izašao je članak u prestižnom New York Review of Books od strane uglednog kritičara Brendana Gilla. Članak je optužio Campbella za antisemitizam.
Bio sam zaprepašten. Pomislio sam: Ako sam sposoban napraviti takvu strašnu pogrešku poput pisanja hvalospjeva mrzitelju Židova, onda zasigurno nisam dovoljno pronicljiv za pisanje o idejama i trebao bih se držati pisanja priča što je bilo područje kojem sam pripadao. Slijedećih nekoliko godina, oklijevao sam s pisanjem bilo kakve ozbiljne publicistike.
No, s vremenom sam uspio doći do istine. Campbell nije bio mrzitelj Židova. On je bio politički konzervativac. Nakon njegove smrti, njegove ideje postale su obožavane i utjecajne. Gill je koristio nekoliko zalutalih primjedbi da bi ga oklevetao i optužio kako se njegov utjecaj ne bi proširio. On nije ustao u obranu Židova. On je ušutkavao političkog protivnika.
Campbell nije bio jedini. Saul Bellow — jedan od najvećih američkih romanopisaca (i, onako usput, Židov) — gotovo je izbrisan iz naše književne povijesti. Bio je brutalno blaćen i klevetan nakon što je iznio primjedbu u kojoj je napao multikulturalizam: “Tko je Tolstoj Zulua? Proust Papuanaca? Rado bih ga pročitao.”
Bellow je bio zapanjen divljom reakcijom na ono što je, uostalom, bila posve razumna primjedba. Pokušao se ispričati, ali to naravno nije previše koristilo. Njegovi kritičari nisu branili interese Zulua. Oni su, još jednom, ušutkavali konzervativca.
Nemoralni križarski rat ljevice u svrhu monopoliziranja kulture — cenzuriranje ideja i kažnjavanje i deplatformiranje neistomišljenika — traje već desetljećima. Konzervativci, kulturno nesvjesni, jednostavno to nisu shvatili. Oni su zdravo za gotovo uzeli optužbe za antisemitizam, rasizam i seksizam. Oni su se pokušali ispričati. Oni su pokušali objasniti.
No, povećana tolerancija prema Židovima ili crncima ili ženama ili bilo kome drugome nikada nije bio cilj. Cilj je oduvijek bilo ljevičarstvo: centralizirana moć pomoću koje elite mogu kontrolirati svojstvo, resurse i ideje. Svatko tko se nađe na putu prema tom cilju mora biti ušutkan, mora biti uništen. Optužbe za rasizam i ostalo samo su prikladna oružja koja su im pri ruci.
Razmotrite ovo. Clarence Thomas bio je potomak robova. Odrastao je u kućanstvu s jednim roditeljem. Njegov prvi jezik bio je kreolski patois. Pohodio je Sveučilište Yale i postao sudac Vrhovnog suda. To je epska životna priča, inspiracija svakom Amerikancu. Stoga je 2016. HBO napravio film… o čemu? O Aniti Hill, čije su se sitničave zamjerke protiv Thomasa iskoristile kao oružje u nastojanju da se zaustavi njegovo imenovanje na Sud. Herojski uspon ovog afroameričkog intelektualnog giganta nije značio ništa ljevici. Samo pobjeda. Samo moć.
Kevin Hart je također nadvladao teško djetinjstvo i uzdigao se do zvijezda u jednom od najkonkurentnijih poslova koji postoje. Ljevica mu je upravo oduzela posao iz snova, vođenje ceremonije dodjela nagrada Oscar. Zbog čega? Zbog nekih grubih tweetova o homoseksualcima. Ništa.
Isto tako, USA Today obrušio se na dobitnika Heisman trofeja Kylera Murrayja, uglađenog i poniznog mladića s nevjerojatnim atletskim vještinama. Zbog čega? Tweetova o homoseksualcima koje je poslao kad je imao petnaest godina. Ništa.
No, to nije ništa. To je oružje rata; rata za moć. Vrijeme je da mi konzervativci postanemo svjesni toga. Izvinjavanjem, odustajanjem i raščlanjivanjem dobrog od lošeg samo ustupamo kulturni teritorij intelektualnim tiranima.
Reći tim kulturnim bitangama da idu u pakao će naštetiti vašoj karijeri i ugledu. Ali sloboda misli vrijedna je te cijene.
A pakao je ionako mjesto gdje oni pripadaju.
