TOBIN: Globalni pakt o migraciji: UN-ov pokušaj erodiranja suvereniteta

Jonathan S. Tobin

Screenshot: YouTube/RT

Još jednom, predsjednik Donald Trump kvari međunarodne planove.

Predstavnici 164 zemalja okupili su se u Marakešu, Maroku, kako bi potpisali Globalni dogovor o migraciji za sigurnu, urednu i regularnu migraciju. Sporazum je rezultat višegodišnjih pregovora UN-ovih birokrata i u velikoj mjeri motiviran depresivnim prizorom milijuna ljudi suočenih s poteškoćama i smrću dok su pokušavali pobjeći od sukoba u Africi i na Bliskom istoku. Oni koji promoviraju sporazum smatraju ga prvim korakom prema boljem tretmanu migranata i izbjeglica te više suradnje između nacija kada je u pitanju kretanje tih populacija.

No, iz redova potpisnika sporazuma nedostaju Sjedinjene Države. Dok je predsjednik Obama bio entuzijastični pobornik ove ideje, Trumpova administracija jasno je proteklog tjedna u poduljoj izjavi izrazila svoje protivljenje dokumentu. Samo 14 drugih nacija držalo se podalje proslave u Maroku gdje je njemačka kancelarka u odlasku, Angela Merkel, implicitno ukorila Trumpa rekavši: “Ovaj sporazum je vrijedan borbe. Vrijeme je da se konačno pozabavimo problemom migracije.” Čini se da Merkelici (čija je odluka o prihvaćanju milijun izbjeglica s Bliskog istoka pomogla galvanizaciji rasprave o imigraciji u Europi) sporazum predstavlja odgovor na Trumpovu “Amerika prva” politiku: Multilateralizam je način “da svijet postane boljim mjestom”, istaknula je.

Zlostavljanje izbjeglica i migranata se ne bi smjelo tolerirati. No, usprkos plemenitoj retorici u Marakešu i činjenici da je izrađen kao “neobvezujući”, dogovor pokazuje da branitelji “multilateralizma” zanemaruju liniju između obveze poštivanja ljudskih prava migranata i pravo na prelazak granice bez obzira na zakone zemlje u koju se ulazi.

Liberalno raspršen diljem dokumenta je jezik koju podrazumijeva prava migranata, bilo legalnih bilo ilegalnih, na “obiteljski život”, privatnost, pravni identitet, pa čak i na socijalne usluge, koja nemaju osnove u međunarodnom pravu, ali koja bi u načelu mogla nadjačati zakone pojedinih nacija. Štoviše, prepoznavanjem migranata na ovakav način — “bez obzira na njihov migrantski status” — ovaj dogovor zamućuje razlike između izbjeglica koje bježe iz straha za vlastiti život od onih koji traže ulazak u strane zemlje samo iz ekonomskih razloga.

Potreba za ovim dogovorom proizlazi zbog izbijanja ratova u Libiji i Siriji ranije u desetljeću, kao i nastavljanjem krvavih sukoba u južnoj Sahari, Sudanu i na rogu Afrike. Ti ratovi otjerali su milijune iz svojih domova i doveli do toga da neki pokušavaju riskantan prelazak preko Mediterana kako bi došli do sigurnog utočišta u Europi. Mnogi su izgubili svoje živote u moru ili su tigli na kopno u lošem stanju. Oni koji su ostali u kampovima u Africi ili u nacijama u blizini Sirije, našli su se bez državljanstva i zarobljeni u strašnim uvjetima uz malo nade za poboljšanje.

Dogovor prepoznaje da postoji razlika između tih izbjeglica i ekonomskih migranata. No, očito postoji jasan pokušaj brisanja tih razlika — prepoznavanjem prava migranata na isti način kao što su bila prepoznata prava izbjeglica putem Konvencije o izbjeglicama 1951. godine. Sukob na južnoj američkoj granici, gdje su mnogi koji traže azil kao izbjeglice više nego očigledni ekonomski migranti, jasno ilustrira problem s ovim pristupom: on potkopava prava izbjeglica koji legitimno traže nove domove iz nužnosti, kao i one koji žele imigrirati legalno.

Nadalje, osuđivanje netolerancije prema imigrantima u dogovoru ne uspijeva napraviti razliku između mržnje i razumnih argumenata o pitanjima poput vladavine zakona, obrani granica i koliko je legalna imigracija mudra za pojedinu zemlju — a kamoli protivljenje ilegalnoj imigraciji. Njegov duh ukorijenjen je u netoleranciji prema zagovornicima suvereniteta ili kritičarima ilegalne imigracije i politike otvorenih granica te neprepoznavanju činjenice da masovna imigracija može sa sobom donijeti čitavo mnoštvo ozbiljnih nepredviđenih problema. To je ono što je Njemačka saznala kad se suočila s gotovo nepremostivim zadatkom apsorbiranja milijun migranata s Bliskog istoka bez da je uzela u obzir kako će se to odraziti na vlastite građane i mogućnost raspaljivanja antisemitizma.

Kao i mnoge rasprave o ilegalnoj imigraciji u Sjedinjenim Državama, retorika Globalnog dogovora ukorijenjena je u suosjećanju prema migrantima. No, poticanje migranata da misle kako mogu izbjegavati imigracijske zakone kako bi došli na mjesto kamo su se zaputili bez zakonskog dopuštenja, ne čini nikakvu uslugu niti migrantima, niti njihovim zemljama domaćinima.

Sjedinjene Države mogle su se složiti oko svega toga kao oblik jeftine signalizacije vrline, istodobno shvaćajući da mogu odbiti učiniti bilo što kako bi implementirale načela dogovora. Ali Trumpova administracija je imala pravo što je istaknula njegove manjkavosti i inherentnu opasnost potpisivanja bilo čega što bi moglo predstavljati prvi korak prema eroziji nacionalnog suvereniteta.

Opisati Trumpovo protivljenje dogovoru kao ksenofobno ili rasističko znači pogrešno shvatiti kako napori za nadvladavanjem vladavine zakona i suverenih prava mogu stvoriti kaos. A kaos ne pomaže onima kojima je potrebna pomoć. Slijepa vjera u multilateralizam, poput one koju zagovaraju Obama i sada Merkel, nije zamjena za zdravi razum. Oni koji žele pomoći izbjeglicama već imaju međunarodne mehanizme pomoću kojih to mogu učiniti. Umjesto uspostavljanja dogovora koji traži ne-tako-suptilan poziv za otvorene granice, onima koji žele pomoći imigrantima bolje bi bilo da traže pomoć i transformiraju disfunkcionalne političke i ekonomske kulture zemalja čije se populacije nalaze u bijegu. Poticanje više masovnih migracija donijet će samo više patnje. Nažalost, to je upravo ono što će najvjerojatnije donijeti ovaj neobvezujući dogovor.