Kad razgovaram s mladim ljudima, pokušavam im ponuditi ono što je meni ponuđeno kad sam bio njihovih godina, ali što se toliko rijetko nudi u današnje vrijeme: mudrost. Meni je mudrost dana uvelike iz razloga što sam pohodio religijsku školu — yeshivu, tradicionalnu židovsku školu u kojoj je dugi dan (od 9 ujutro do 5 sati poslijepodne) bio podijeljen između učenja religijskih predmeta (na hebrejskom) i sekularnih predmeta (na engleskom).
Uz sve veću sekularizaciju društva, mladim ljudima se prenosi sve manje i manje mudrosti. Jedan od najočitijih primjera jest taj što većina sekularnih ljudi, pogotovo na ljevici, vjeruje da su ljudska bića u osnovi dobra. Teško je precijeniti glupost ovakvog vjerovanja. A ono i jest vjerovanje: Ono nema nikakvih potkrjepljujućih dokaza, a postoje neodoljivi dokazi — poput gotovo čitave povijesti čovječanstva — koje ga opovrgava. Židovska i kršćanska djeca koja proučavaju Bibliju nauče koliko je moralno manjkava ljudska priroda do svoje 10. godine života.
Druga stvar koju govorim mladim ljudima — koja bi ih, ako bi je ozbiljno shvatili, učinila neizmjerno mudrijima, uglađenijima, sretnijima i produktivnijima — jest da je život svakodnevna borba između mozga i uma. Mozak želi sladoledni kup; um zna da će previše kupova učiniti osobu prekomjerno teškom i eventualno uzrokovati dijabetes. Slično tome, mozak (pogotovo onaj muškarca) želi seks sa svakom osobom koju smatra privlačnom; um zna nevolje do kojih bi takvo ponašanje moglo dovesti.
Mozak je instinktivan i temelji se na osjećajima; um je obazriv i može biti utemeljen na razumu.
Tragično, od 1960-ih, mozak — tj. osjećaji i instinkti — se daleko više cijeni od uma.
To objašnjava zašto je posljednjih 40 godina, kad sam znao postaviti pitanje srednjoškolskim maturantima koga bi prilikom utapanja prvog spasili, svog psa ili stranca, samo trećina njih glasala za spas stranca. Njihov razlog? Oni vole svog psa, a ne stranca. Mozak prije uma. Osjećaji prije misli (da ne spominjemo transcendentalne vrijednosti).
U onome što je najvažnije pitanje ljudskog života, određivanju što je ispravno, a što nije, mozak (osjećaji) su trijumfirali ispred uma (razuma i vrijednosti). Najmanje dvije posljednje generacije Amerikanaca nisu podignute na moralnim vrijednostima, već na pitanju: “Kako se osjećate u vezi toga?”
Gotovo svako lijevo-desno neslaganje u američkom životu može se objasniti sukobom mozak-um. Mozak se vodi onim što mu daje osjećaj ugode, a um onim što čini dobro. A ljevičarske pozicije daju osjećaj ugode.
Dobar osjećaj je dozvoliti svakome tko želi ući u Ameriku da to i učini. Ali ako je Amerika vrijedna očuvanja, um shvaća da se prave politike ne mogu donositi na temelju osjećaja.
Dobar osjećaj je kad nastavljate sa širenjem vlade kako bi pružili sve većem broju ljudi vladine beneficije. No, um prepoznaje da je to recept za katastrofu jer ljudi postaju ovisni o tim beneficijamam a vlada nagomilava sve veći dug koji neće moći otplatiti.
Dobar osjećaj je kad snizite standarde za upis kako bi dopustili većem broju crnaca pristup prestižnijim fakultetima. No, um zna da to ne pomaže crncima — upravo suprotno, to odmaže mnogima od njih (kao i studentima drugih etničkih pripadnosti i rasa) koji nisu spremni na akademske zahtjeve prestižnih sveučilišta.
Jedno od najstarijih i najosnovnijih židovskih učenja je da svako ljudsko biće ima dva impulsa koji se međusobno natječu — “yetzer ha-tov”, impuls za činiti dobro te “yetzer ha-ra”, impuls za činiti loše. Kad sam bio mladić, jedan od vodećih rabina posljednje generacije, rabin Wolfe Kelman, rekao mi je nešto što mi je primijenilo život. “Denis”, rekao je, “postao sam prilično dobar u držanju svog yetzer ha-ra pod kontrolom; moj yetzer ha-tov je taj koji me uvaljuje u neprilike.”
Čak i kad nas tjeraju da činimo dobro, mi ne smijemo biti vođeni osjećajima.
Nisu samo ljudska bića ta koja se pokreću sukobom između osjećaja i razuma. Takva je i Amerika.
