CARLSON: Glasači diljem svijeta bune se protiv vođa koji neće poboljšati njihove živote

Tucker Carlson

Novoizabrani senator iz Utaha, Mitt Romney, započeo je 2019. godinu člankom u Washington Postu u kojem je brutalno napao karakter i liderstvo Donalda Trumpa. Romneyjev napad i Trumpov odgovor u srijedu ujutro na Twitteru najnovije su ispucane salve u dugogodišnjem osobnom sukobu njih dvojice. Čak je i moguće da Romney planira izazvati Trumpa za republikansku nominaciju 2020. Vidjet ćemo.

No, za sada, Romneyjev komad je fascinantan sam po sebi. Isplati ga se pročitati. To je prozor koji nam prikazuje kako ljudi na vlasti, u obje stranke, vide našu zemlju.

Romneyjeva glavna zamjerka u članku jest da je Donald Trump nestalan i razdorni lider. To je, naravno, istina. Ali ispod osobnog omalovažavanja, Romneyjeva kritika Trumpa je u prirodi politička. On izgleda iskreno ljut što bi Trump mogao povući američke trupe iz građanskog rata u Siriji. Romney ne objašnjava na koji način bi ostanak Trumpa u Siriji koristio Americi. Čini se kako to ne smatra relevantnim pitanjem. Više glumljenja policije na Bliskom istoku je uvijek bolje. Mi to znamo. Gotovo svi u Washingtonu se slažu s tim.

Smanjenje korporativnih poreza je također popularno u Washingtonu, a Romney, također, i to podržava. Njegov članak upućuje rijedak kompliment Trumpu upravo zbog rezanja stope poreza korporacijama prije godinu dana.

To nije nimalo iznenađujuće. Romney je proveo lavovski dio svoje poslovne karijere u tvrtki po imenu Bain Capital. Bain Capital je gotovo pa izumio ono što je sada poznata poslovna strategija: Preuzmite postojeću kompaniju na kratko vrijeme, srežite troškove otpuštanjem njezinih zaposlenika, nagomilajte dugove, izvucite bogatstvo i krenite dalje, ponekad ostavljajući buduće umirovljenike bez njihove zaslužene mirovine. Romney je postao fantastično bogat radeći upravo to.

U međuvremenu, značajan broj kompanija danas su bankrotirale ili izumrle. To je private equity model. Naša vladajuća klasa ne vidi ništa loše u njemu. Tako upravljaju zemljom.

Mitt Romney se poziva na nepokolebljivu podršku ekonomiji utemeljenoj na financijama i internacionalističkoj vanjskoj politici kao na “mainstream republikansko” gledište. I u pravu je. Već generacijama, republikanci su smatrali svojom dužnošću da svijet učine sigurnim za bankarstvo, istodobno proganjajući što više stranih ratova. Moderni demokrati uglavnom s entuzijazmom podržavaju te ciljeve.

Međutim, postoje znakovi da većina ljudi to ne podržava i to ne samo u Americi. U zemljama diljem svijeta — Francuskoj, Brazilu, Švedskoj, Filipinima, Njemačkoj i mnogim drugim — glasači iznenada daju svoju podršku kandidatima i idejama koje su bile nezamislive prije samo jednog desetljeća. To nisu izolirani događaji. Ono što gledate su čitave populacije koje se bune protiv vođa koji odbijaju poboljšati njihove živote.

Nešto slično događa se u našoj zemlji posljednje tri godine. Donald Trump dojahao je na valu popularnog nezadovoljstva sve do Bijele kuće. Razumije li on političku revoluciju koju je upregnuo? Može li on preokrenuti ekonomske i kulturne trendove koji uništavaju Ameriku? To sve su otvorena pitanja.

No, ona su manje relevantna nego što to mislimo. U jednom trenutku, Donald Trump će nestati. Mi ostali također. Zemlja će ostati. Kakva vrsta zemlje će ona biti? Kako želimo da naši unuci žive? To su jedina pitanja koja su važna.

Odgovor je svojedobno bio očigledan. Najvažniji cilj Amerike je više prosperiteta, što znači jeftinija potrošačka roba. No, je li to još uvijek točno? Vjeruje li još itko da će nas jeftiniji iPhone uređaji ili više Amazonovih isporuka plastičnog smeća ih Kine učiniti sretnijima? Nisu do sada. Mnogi Amerikanci se utapaju u tim stvarima. A opet, ovisnost o drogama i samoubojstva depopuliraju velike dijelove zemlje. Svatko tko misli da se zdravlje nacije može sažeti u BDP-u je idiot.

Američki cilj je istodobno i jednostavniji i neuhvatljiviji od pukog prosperiteta. To je sreća. Postoji mnogo sastojaka u sreći: Dostojanstvo. Svrha. Samokontrola. Neovisnost. I iznad svega, duboki, smisleni odnosi s drugim ljudima. Sve to su stvari koje želimo svojoj djeci. To je ono što bi nam naši lideri trebali željeti i željeli bi da im je stalo.

Ali našim liderima nije stalo. Nama vladaju plaćenici koji više ne osjećaju dugoročnu obvezu prema ljudima kojima vladaju. Oni su mešetari. Zamjenski učitelji. Oni nemaju kožu u ovoj igri i to se vidi. Oni ne mogu riješiti naše probleme. Oni se čak ne trude niti razumjeti naše probleme.

Jedna od najvećih laži koji nam naši vođe govore je da možete odvojiti ekonomiju od svega ostalog što je važno. Ekonomija je tema javne rasprave. U međuvremenu, obitelj i vjera i kultura, one su osobne stvari. Obje stranke vjeruju u to.

Članovi naših obrazovanih viših srednjih klasa sada su okosnica Demokratske stranke koja se obično opisuje kao fiskalno odgovorna i društveno umjerena. Drugim riječima, funkcionalno libertarijanska. Njih nije briga kako živite, tako dugo dok su računi plaćeni i tržišta funkcioniraju. Oni, nekako, ne vide vezu između osobnih života ljudi i zdravlja naše ekonomije ili, što se toga tiče, sposobnosti zemlje da plati svoje račune. Što se njih tiče, to su dvije u potpunosti odvojene kategorije.

U međuvremenu, socijalni konzervativci dolaze na raspravu iz suprotne perspektive, a opet donose zapanjujuće slični zaključak. Pravi problem, reći će, jest propadanje američke obitelji. Ništa se ne može popraviti prije nego to bude popravljeno. A opet, poput libertarijanaca kojima se navodno protive, mnogi socijalni konzervativci smatraju tržišta svetim. Ideja da su obitelji slomljene snagama tržišta nikada im nije pala na pamet. Oni je čak odbijaju razmotriti. Preispitivanje tržišta doživljava se kao apostazija.

Čini se kako obje strane propuštaju očiglednu činjenicu: kultura i ekonomija su nerazdvojivo isprepletene. Određeni ekonomski sustavi omogućuju obiteljima prosperiranje. Uspješne obitelji omogućuju tržišno gospodarstvo. Ne možete razdvojiti ta dva. Nekada je to bilo moguće osporiti. Više nije. Dokazi su sada neodoljivi. Kako to znamo? Razmotrite unutrašnjosti gradova.

Prije trideset godina, konzervativci su gledali prema Detroitu ili Newarku i mnogim drugim mjestima i bili užasnuti onim što su vidjeli. Konvencionalne obitelji gotovo su nestale u siromašnim četvrtima. Većina djece rođena je izvan braka. Samohrane majke bile su pravilo. Kriminal i droge i poremećaji postali su univerzalni.

Što je uzrokovalo ovu noćnu moru? Liberali nisu željeli čak niti čuti to pitanje. Oni su imali koristi od te katastrofe, u obliku pouzdanih glasova. Konzervativci su pak imali spremno objašnjenje za disfunkciju gradskih unutrašnjosti i ono je imalo smisla: velika vlada. Desetljeća loše osmišljenih socijalnih programa otjerala je očeve iz kućanstava i stvorila ono što konzervativci nazivaju “kulturom siromaštva” koja je zarobila ljude u generacijskom propadanju.

Postoji istina u tome. No, to nije cijela priča. Kako to znamo? Jer se gotovo ista stvar dogodila desetljećima kasnije sasvim drugoj populaciji. Na mnogo načina, ruralna Amerika sad izgleda poput Detroita.

To je frapantno jer ruralni Amerikanci nemaju mnogo zajedničkih stvari s bilo kim iz unutrašnjosti grada. Te skupine imaju drugačije kulture, drugačije tradicije i politička uvjerenja. Uglavnom imaju različite boje kože. Ruralni ljudi su uglavnom bijeli konzervativci.

A ipak, patologije suvremene ruralne Amerike poznate su svakome tko je posjetio centar Baltimorea tijekom 1980-ih: Zapanjujuća stopa rađanja izvanbračne djece. Visoka nezaposlenost muškaraca. Zastrašujuća epidemija ovisnosti o drogama. Dva drugačija svijeta. Slični rezultati. Kako se to dogodilo? Mislili biste da bi naša vladajuća klasa mogla biti zainteresirana za odgovor. Ali ona uglavnom nije. Lakše je uvesti stranu radnu snagu kako bi zauzela mjesto rođenim Amerikancima koji lagano zaostaju.

No, republikanci sada zastupaju ruralne glasače. Oni bi trebali biti zainteresirani. Evo većeg dijela odgovora: plaće muške radne snage su pale. Proizvodnja, industrija kojom su dominirali muškarci, gotovo je nestala tijekom generacije. Sve što je ostalo u mnogim mjestima su škole i bolnice, u kojima tradicionalno dominiraju žene. U mnogim mjestima, žene su odjednom počele zarađivati više od muškaraca.

Sad, prije nego pozdravite ovo kao pobjedu feminizma, razmislite o posljedicama. Studija nakon studije pokazala je da u slučajevima kad muškarci zarađuju manje od žene, žene se obično ne žele udati za njih. Možda bi trebale, ali ne žele. U velikoj populaciji, to uzrokuje pad u sklopljenim brakovima, porast izvanbračne djece i sve ostale poznate katastrofe koje neizbježno slijede — više zlouporabe droga i alkohola, veće stope zatvaranja, manje oformljenih obitelji u sljedećoj generaciji.

Ovo nije nagađanje. Ovo nije evangelistička propaganda. Ovo je društvena znanost. Znamo da je to istina. Bogati ljudi to najbolje znaju. Zato se i vjenčaju prije nego dobiju djecu. Taj model funkcionira. No, sve više brak je luksuz koji si u Americi mogu priuštiti samo bogati.

A ipak, i ovo je osobito zbunjujući i razjarujući dio, ti isti bogati oženjeni ljudi, oni koji donose gotovo sve odluke u našem društvu, ne rade manje-više ništa kako bi pomogli ljudima ispod sebe da se vjenčaju i ostanu u braku. Bogati ljudi rado se bore protiv malarije u Kongu. Ali raditi na podizanju plaća muškaraca u Daytonu ili Detroitu? To je ludost.

To je nemarnost ogromnih razmjera. Obje stranke ignoriraju krizu brakova. Naši bezumni kulturni vođe ponašaju se kao da je još uvijek 1961. godina, a najveći problem s kojim se suočavaju američke obitelji jest seksizam koji sprječava milijuna kućanica da postanu investicijski bankari ili rukovoditelji u Facebooku.

Za našu vladajući klasu, više investicijskih bankara uvijek je odgovor. Oni nas uče kako je moralnije posvetiti svoj život nekakvoj bezdušnoj korporaciji nego odgajati vlastitu djecu.

Sheryl Sandberg iz Facebooka napisala je čitavu knjigu o tome. Sandberg je objasnila da je naša prva dužnost prema dioničarima, iznad naše vlastite djece. To nije ništa čudno. Sama Sandberg je jedna od najvećih dioničara u Americi. Propaganda poput ove učinila ju je bogatom.

Ono što zapanjuje je naš odgovor na to. Nismo postavili pitanje zašto Sandberg to govori. Nismo joj se nasmijali u lice zbog čiste apsurdnosti toga. Naši korporativni mediji proslavili su Sandberg kao vođu pokreta za oslobođenje. Njezina knjiga postala je bestseller: “Lean In”. Kao da je stavljanje korporacije na prvo mjesto osnaživanje. Nije. To je ropstvo. Republikanci bi to trebali reći.

Također bi trebali govoriti protiv najružnijih dijelova našeg financijskog sustava. Nije sva trgovina dobra. Zašto je obranjiva pozicija posuđivanje novca ljudima koji nemaju način da ga vrate? Ili im naplaćivati kamate koje ih osiromašuju? Poslovnice kratkoročnih kredita u siromašnim četvrtima ubiru 400 posto godišnje kamate.

Jesmo li OK s time? Ne bismo trebali biti. Libertarijanci nam govore kako rade tržišta — suglasni odrasli ljudi donose dobrovoljne odluke o tome kako živjeti svoje živote. U redu. Ali to je također odvratno. Ako vam je stalo do Amerike, trebali biste se protiviti eksploataciji Amerikanaca, dešavalo se to u unutrašnjosti gradova ili na Wall Streetu.

I usput, ako doista volite svoje kolege Amerikance, kao što bi to trebao biti slučaj s našim liderima, slomilo bi vam se srce da ih cijelo vrijeme gledate napušene. Što i jesu. Ogroman broj naše djece, pogotovo naših dječaka, konstantno puši travu. Možda to ne shvaćate jer ju je nova tehnologija učinila gotovo bez mirisa. Ali ona je posvuda.

A to nije slučajnost. Jednom kad su naši vođe shvatili da se mogu obogatiti marihuanom, ona je postala sveprisutna. Na mnogim mjestima, političari gladni poreza legalizirali su je ili dekriminalizirali. Bivši predsjednik Doma, John Boehner, sad lobira za industriju marihuane. Njegovi kolege republikanci su u redu s tim. “Ali, ona je bolja za vas od alkohola”, govore nam.

Možda. Koga briga? Ne shvaćaju poantu. Probajte večerati s 19-godišnjakom koju je pušio travu. Život je nestao. Pasivni, monotoni, zarobljeni u vlastitim glavama. Želite li to za svoje dijete? Naravno da ne. Zašto nam onda to naši vođe guraju pod nos? Znate razlog. Jer ih nije briga za nas.

Kad vam je stalo do ljudi, pokušavate sve kako bi ih tretirali pošteno. Naši lideri se čak niti ne trude. Oni dijele poslove i ugovore i školarine i mjesta na prestižnim sveučilištima isključivo na temelju našeg izgleda. Ne postoji gotovo ništa manje pošteno od toga, iako je naš zakon o porezima blizu.

Prema našem sadašnjem sustavu, Amerikanac koji radi za plaću plaća otprilike dvostruko veću poreznu stopu od nekoga tko živi od naslijeđenog novca i uopće ne radi. Mi oporezujemo kapital duplo manje nego što oporezujemo rad. To je slatka pogodba ako radite u financijama, kao što to čine mnogi naši bogati ljudi.

Godine 2010., Mitt Romney ostvario je oko 22 milijuna dolara u prihodima od ulaganja. Platio je efektivnu saveznu poreznu stopu od 14 posto. Za normalnog radnika više srednje klase, savezna stopa poreza iznosi gotovo 40 posto. Nije ni čudo što Mitt Romney podržava status quo. No, za sve ostale, to je razjarujuće.

Naši lideri rijetko spominju bilo što od ovoga. Oni nam govore da se naš višerazredni sustav poreza temelji na principima slobodnog tržišta. Molim vas. On se temelji na zakonima koje je izglasao Kongres, zakonima za koje su lobirale kompanije kako bi povećale svoju ekonomsku prednost. To je dobro funkcioniralo za te ljude. Oni su povećali svoju ekonomsku prednost. No, svi ostali platili su visoku cijenu. Nepravednost je duboko razdiruća. Kad favorizirate jedno dijete nad drugim, vaša djeca vas ne mrze. Ona mrze jedan drugoga.

To isto se događa i u zemljama. To se događa u našoj zemlji, vjerojatno prema dizajnu. Podijeljenim zemljama je lakše vladati. A ništa nas ne razdvaja više od percepcije da neki ljudi dobivaju poseban tretman. U našoj zemlji, neki ljudi definitivno dobivaju poseban tretman. Republikanci bi se tome trebali protiviti svime što imaju.

U kakvoj zemlji želite živjeti? Fer zemlji. Pristojnoj zemlji. Kohezivnoj zemlji. Zemlji čiji vođe ne ubrzavaju promjene isključivo radi vlastitog profita i zabave. Zemlji koju ćete moći prepoznati kad ostarite.

Zemlji koja će slušati mlade ljude koji ne žive u Brooklynu. Zemlji u kojoj možete solidno živjeti izvan velikih gradova. Zemlji u kojoj se Lewison, Maine čini gotovo jednako važnim kao i zapadna strana Los Angelesa. Zemlji u kojoj ekologija znači izići napolje i pokupiti smeće. Čistoj, urednoj, stabilnoj zemlji koja poštuje samu sebe. I iznad svega, zemlji u kojoj se normalni ljudi s prosječnim obrazovanjem, koji nisu odrasli na nekakvom posebnom mjestu, mogu oženiti, imati sretnu djecu i ponavljati ciklus generacijama. Zemlji koja zapravo brine o obiteljima, temeljnom bloku svega.

Što je potrebno da se dobije takva zemlja. Lideri koji je žele. Za sad, ti lideri će trebati biti republikanci. U ovom trenutku ne postoje nikakve druge mogućnosti.

Ali prvo, republikanski lideri morat će priznati da tržišni kapitalizam nije religija. Tržišni kapitalizam je alat, poput klamerice ili tostera. Morali biste biti budala da ga obožavate. Naš sustav stvorila su ljudska bića za dobrobit ljudskih bića. Mi ne postojimo kako bismo služili tržištima. Upravo suprotno. Svaki ekonomski sustav koji slabi i uništava obitelji nije vrijedan posjedovanja. Sustav poput takvog je neprijatelj zdravog društva.

Internaliziranje svega ovoga neće biti lako republikanskim liderima. Oni se moraju odučiti desetljeća govornih točaka s naljepnica i korporativne propagande. Oni će vjerojatno izgubiti donatore u tom procesu. Bit će kritizirani. Libertarijanci će zasigurno nazvati svako odstupanje od tržišnog fundamentalizma oblikom socijalizma.

To je laž. Socijalizam je katastrofa. On ne funkcionira. To je ono što bismo očajnički trebali izbjegavati. Ali socijalizam je upravo ono što ćemo dobiti i to vrlo uskoro, ako skupina odgovornih ljudi u našem političkom sustavu ne reformira američko gospodarstvo na način koji će štititi obične ljude.

Ako želite staviti Ameriku na prvo mjesto, morate staviti njezine obitelji na prvo mjesto.