MCALLISTER: Možemo li govoriti o toksičnoj ženstvenosti?

Denise C. McAllister

NBC News via YouTube

Najnovija Gilletteova kampanja seksističkog propovijedanja muškarcima kako bi im pomogli da budu “najbolji što mogu biti”, usredotočuje se na zlostavljanje i seksualno nasilje za koje kažu da izvire iz “toksične muškosti”. Reklama je uzrokovala bijes u konzervativnim redovima jer kolektivno okrivljuje muškarce za zlostavljanja nekolicine i pogrešno identificira muškost kao glavnog krivca.

Smatram da je reklama uvredljiva iz više razloga, ali jedan od njih je dvostruki standard koji optužuje i prikazuje muškost kao izvorište tih patologija, kao da su žene izuzete od agresivnog i štetnog ponašanja.

S mrvicu satire, tweetala sam to isto mišljenje:

“Pozivam Playtex, Tampex i Kotex da naprave reklamu o tome kako žene mogu biti gadne prema muškarcima za vrijeme svojih menstruacija i da pozovu žene da budu bolje. “Žene, budite najbolje što možete biti-prestanite maltretirati muškarce kad menstruirate. To je emocionalno zlostavljanje.”

Jasno je da ne poistovjećujem PMS s nasilničkim ponašanjem i seksualnim uznemiravanjem, iako je on povremeno dovodio do nasilja. Međutim, ističem da u našem društvu postoje problemi koje uzrokuju oba spola, što bi nas trebalo dovesti do zaključka da ne patimo od toksične muškosti ili toksične ženskosti, već od staromodne ljudske izopačenosti.

Ako se želimo držati teme toksične muškosti i tim osjećajem krivnje natjerati sve muškarce da izražavaju feminiziraniju “muškost”, moramo barem igrati pošteno i priznati da žene također imaju vlastite probleme koji se mogu odraziti jednako bolno kao i oni muškaraca.

Počnimo sa zlostavljanjem. Za početak, mislim da neki od primjera prikazanih u Gilletteovom videu ne predstavljaju zlostavljanje, već samo hrvanje dječaka — prirodno muško ponašanje tijekom razvoja dječaka u muškarce. No, priznajmo da dječaci zlostavljaju. Ali, to čine i djevojčice. Ono je kod njih toliko rasprostranjeno da je dobilo vlastito ime: “Sindrom zlobne djevojke“.

Od rane dobi, djevojčice počinju pokazivati pasivno-agresivno ponašanje koje može biti jednako, ako ne i više emocionalno i fizički štetno od nasilnog ponašanja dječaka.

Djevojčice pate zbog ponašanja drugih cura na načine koji često ostanu nezapaženi. Podmuklost, manipulacija, tračanje i ostali oblici relacijske agresivnosti uzrokuju visoke stope mentalnih problema kod žrtava poput depresije, tjeskobe i duboke osamljenosti te socijalne izolacije, koje ponekad djevojke dovodi do samoubojstva.

Da smo dosljedni u našoj zabrinutosti što se tiče ljudskog ponašanja, ne bismo li to nazvali toksičnom ženstvenosti? Te djevojke svojoj pasivnom-agresivnošću, emocionalnom manipulacijom i relacijskim neprijateljstvom djeluju u skladu sa svojom ženskom prirodom. Jesu li to samo djevojke koje se loše ponašaju ili nešto nije u redu s njihovom temeljnom ženskom prirodom koju treba prepraviti?

Što je sa seksualnim napadom? Prečesto se muškarci nalaze u središtu zločina seksualnog nasilja, doduše iz razloga što su češće počinitelji. No, oni nisu jedini predatori. Žene također “siluju” muškarce i dječake.

Ovaj je fenomen postao toliko rasprostranjen da je i on zaradio vlastitu oznaku — Centri za kontrolu bolesti (Centers for Disease Control – CDC) ovu vrstu silovanja nazivaju “prisiljen na penetraciju”. To znači “biti prisiljen na izvođenje snošaja bez danog pristanka, kao i davanje ili primanje oralnog seksa protiv svoje volje.”

Osim toga, ako uključite “prisilno ljubljenje”, kao što je to učinila američka vlada kako bi opisala seksualni napad, onda statistika o seksualnom zlostavljanju od strane žena čak i raste.

CDC je otkrio da su muškarci i žene “prisiljeni na penetraciju” ili na seks po gotovo istim stopama. Statistike Ministarstva pravosuđa pokazuju da su 38 posto žrtava muškarci.

Studija časopisa JAMA Pediatrics izvijestila je da ako uključite “prisilno ljubljenje”, kao što to čine mnoge feminističke skupine kada navode statistike silovanja, 52 posto muškaraca i 48 posto žena starijih od 18 godina bilo je krivo za seksualni napad barem u jednom navratu.

CSC je također izvijestio da su u američkim maloljetničkim ustanovama više od 95 posto osoblja koje je zlostavljalo maloljetnike bile žene.

Kada je riječ o roditeljstvu, očevi se često opisuju kao predatori, no u stvarnosti su majke te koje češće ubijaju svoju djecu i novorođenčad, te čine više od polovice svih zlostavljača djece.

Što se tiče obiteljskog nasilja, žene su ponovno daleko od nevinih. Jedna je studija pokazala da je 63 posto muškaraca, u odnosu na 15 posto žena, doživjelo napade smrtonosnim oružjem od strane svojih intimnih partnera, a 40 posto žrtava “teškog, fizičkog obiteljskog nasilja su muškarci”.

Istraživači su u časopisu Partner Abuse izvijestili da su motivi žena u obiteljskom nasilju otprilike isti kao i oni muškaraca — “u rasponu od ljutnje do prisilne kontrole.”

Također moramo razgovarati o seksualizaciji u jeku #MeToo pokreta. Jedan od prigovora feministica je da su žene žrtve muških seksualnih poriva jer muškarci gledaju žene kao seksualne objekte umjesto kao ljudska bića. Ovo je u pojedinim primjerima točno, ali ima više u toj priči. Žene se same objektiviziraju jer postoji moć u ženi koja koristi svoju seksualnost.

Pretjerana seksualizacija u našoj kulturi nije samo vođena muškarcima. Također je vođena ženama — nasljeđe seksualne revolucije u kojoj su žene oslobodile svoju seksualnost putem promiskuitetnog seksa i golotinje. One govore da je to bilo u svrhu slobode, neovisnosti i izražavanja, ali bilo je više od toga. Bila je to moć.

Prema izvješću APA-e (Američka psihološka asocijacija) o seksualizaciji djevojaka, ovo seksualno-pomahnitalo okruženje u kojem žene i djevojke objektiviziraju same sebe — čak i kad ih muškarci objektiviziraju — dovodi do raznih vrsta patologija, uključujući poremećaje prehrane, niskog samopoštovanja, depresije i seksualnog razvoja.

Bismo li, stoga, trebali zaključiti da je ženstvenost otrovna, da smo mi kao društvo izopačili žensku prirodu u nešto štetno? Ne bi li trebala postojati kampanja za žene da budu bolje u svim tim područjima u kojima su teško najbolje što mogu biti?

Žene, poput muškaraca, mogu biti dobre ili loše. Ljudska su bića plemenita i okrutna, ali krivac nije njihova seksualna priroda. Uzrok je napuštanje morala i vrijednosti koje drže destruktivne impulse pod kontrolom i podvrgavanje naše racionalnosti našim emocijama i putenim apetitima, umjesto da je obrnuto.

Možda je kampanja koju bismo svi trebali promicati “Možemo li svi biti bolji?” Temeljni cilj je povratak objektivnom moralnom svjetonazoru koji promiče zdrave pojedince, snažne veze i dinamično društvo. Međutim, kako bismo uspjeli u tome, ljevica će morati priznati da su obiteljske vrijednosti zapravo dobra stvar.

Denise C. McAllister je kulturna i politička komentatorica iz Charlotte, NC.