MITSOTAKIS: Nicholas Kristof je očito posjetio nekakvu drugu Kubu

Spyridon Mitsotakis

Screenshot: YouTube/Free the People

Usprkos njegovom bijesnom liberalizmu, već dugo sam obožavatelj Nicholasa Kristofa. Potreban je čovjek od izuzetne hrabrosti kako bi učinio ono što je on učinio kad je razotkrio strašnu istinu o komunističkoj Kini. Također je zauzeo stav braneći mlade konzervativce koji su bili izloženi diskriminaciji na sveučilišnim kampusima, stav zbog kojeg je postao metom ogromne količine mržnje svojih ljevičarskih čitatelja.

No, unatoč tome, zabrljao je — i to prilično — u svojoj najnovijoj kolumni u New York Timesu. Posvetio je svoj esej čitateljima kako bi ih obavijestio da “Kuba ima Medicare za sve o kojem mnogi Amerikanci sanjaju”.

Malo pozadinske priče, kako bih objasnio svoje zaprepaštenje.

Godine 2014., proveo sam dva tjedna u područjima Kube u kojima obitava radnička klasa. Ostao sam neko vrijeme u Havani, ali grad Santiago de Cuba je bio taj koji je ostavio najveći dojam na mene. U Santiagu de Cubi bio sam smješten u susjedstvo medicinske sestre, koja je nakon što je saznala da sam Amerikanac pitala imam li viška čistih jastučnica i plahti. Objasnila mi je da je u kubanskim bolnicama izbila kolera. Kolera je iskorijenjena na Kubi stoljeće ranije, ali kubanske bolnice su toliko prljave i zanemarivane da se bolest vratila. (U Venezueli, najvećem primatelju kubanske medicinske robovske radne snage, oživljena je svojedobno izumrla bolest malarije. Komunizam je možda bezbožan, ali čini se kako kubanski Medicare za sve čini vlastita čuda u oživljavanju umrlih pošasti.)

Nije mi bio dozvoljeno osobno posjetiti bolnicu. Da su znali da dolazim, možda bi se pripremili, baš kao što su to jednom učinili za Michaela Moorea (kubanska djevojka, čiji je ujak liječnik na Kubi, rekla mi je jednom prilikom da ju je “‘Sicko’ stvarno uznemirio, jer je on [Moore] otišao u bolnici mog ujaka, koja je mjesecima prije bila obaviještena o posjeti. Više nego dovoljno vremena za postavljanje paravana.”). Umjesto toga, pokazali su mi kliniku koja je bila kristalno čista — i prazna. Koliko sam mogao zaključiti, običnim ljudima nije bio dozvoljen pristup toj klinici.

To ne bi bilo uopće iznenađujuće. Kuba je daleko najviše klasno segregirano društvo koje sam ikada vidio. Jedan kubanski radnik mi je objasnio da dok neprestano slušaju o “američkom embargu protiv Kube”, stvarni problem je “unutarnji embargo” — embargo koji je vladina elita nametnula kubanskom narodu kako bi spriječila njegovo sudjelovanje u ekonomijama elite i vanjskog svijeta.

Ne samo da postoji fizička odvojenost od elita, već postoji čak i zasebna valuta. Kubanski narod koristi kubanski pezo (CUP), dok vladina elita i turisti koriste kubanski konvertibilni pezo (CUC). CUC vrijedi 25 puta više od CUP-a, a turistička područja zemlje, luksuzni restorani i druge atrakcije za strance ne žele prihvatiti kubanske pezose, što učinkovito zadržava domaće stanovništvo od takvih mjesta. Kubanska vlada također koristi te dvije valute kako bi otežala kubanskim radnicima da zadrže više svog novca; Primjerice, kubanski radnici zaposleni u stranim tvrtkama mogu zadržati samo 8% svojih plaća nakon što ih pretvore u CUP.

Gosp. Kristof je očito posjetio drugu Kubu nego ja.

Njegova kolumna, pod naslovom “Zašto postoji veća vjerojatnost da novorođenčadi umru u Americi nego na Kubi”, govori nam da je “Kuba siromašna i represivna s disfunkcionalnom ekonomijom, ali u zdravstvu radi impresivan posao od kojeg bi Sjedinjene Države mogle naučiti.”

Prema tome:

Prema službenim statistikama (o kojima, kao što ćemo vidjeti, postoje različita mišljenja), stopa smrtnosti novorođenčadi na Kubi iznosi samo 4,0 smrti na 1.000 živorođenih. U Sjedinjenim Državama, ta brojka je 5,9. Drugim riječima, za američko novorođenče, prema službenim statistikama, postoji 50 posto veća vjerojatnost da će umrijeti nego je to slučaj s kubanskim novorođenčetom. Prema mojim proračunima, to znači da 7.500 američke djece umire svake godine, jer nemamo tako dobru stopu smrtnosti novorođenčadi kao što to izvješćuje Kuba.

Obratite pozornost na “postoje različita mišljenja” o točnosti službenih statistika kubanskog komunističkog režima. Na to se vraća kasnije u svom eseju:

Postoje, također, optužbe da Kuba prčka po svojim brojkama. Zemlja ima neuobičajenu visoku stopu smrtnosti kod kasnih fetusa, a skeptici tvrde da kad se beba rodi u opasnosti i umre nakon nekoliko sati, to se ponekad kategorizira mrtvorođenčetom kako bi se izbjeglo bilježenje smrti novorođenčeta. Dr. Roberto Álvarez, kubanski pedijatar, inzistirao je da se to ne događa te je kontrirao objašnjenjima zašto je stopa smrtnosti fetusa tako visoka. Nisam u poziciji prosuditi tko je u pravu, no čini mi se da nijedna manipulacija ne čini veliku razliku što se tiče prijavljenih brojki.

Čini se kako gosp. Kristofu ne pada na pamet da bi liječnik, zaposlenik režima, mogao lagati. Treba napomenuti da su optužbe koje navodi gosp. Kristof — koje detaljno opisuju kako komunistički režim laže — široko rasprostranjene, a nedavno ih je naveo i čovjek koji vrlo pozorno prati događaje na Kubi. “Totalitarni režimi nemaju baš najbolju povijest točnog izvještavanja”, rekao je senator Marco Rubio na podu Senata. “Na Kubi postoje izvješća koja govore da ako dijete živi nekoliko sati nakon rođenja, ono se ne smatra osobom te se stoga ne uračunava u stopu smrtnosti. … Kad god postoji problem s djetetom u maternici, majke se snažno potiču na pobačaj.”

Gosp. Kristof je možda odveden na izlet u Potemkinovo selo. Na jednom mjestu u članku, on spominje zdravstvene probleme zbog sve više i više pretilih ljudi. Gotovo svi koje sam vidio bili su pothranjeni, a nabavio sam i jednu kubansku knjigu porcija od prethodne godine. Malo ljudi se može udebljati od tako malih porcija.

Gosp. Kristof piše da:

Nedostatak prenatalnog pregleda mnogo je manje vjerojatno na Kubi zbog sustava klinika nazvanih consultorios. Te klinike, u kojima radi jedan liječnik i medicinska sestra, često su loše opremljene, ali čine zdravstvenu skrb dostupnom: liječnici žive na katu i nalaze se na raspolaganju za hitna slučajeve van radnog vremena.

Kao što je već spomenuto, consultorio koji sam vidio u Santiago de Cubi bio je lišen običnog čovjeka. To je samo jedan dio onoga što Rubio opisuje kao “troslojni sustav u kojem stranci i državni službenici dobivaju mnogo bolju zdravstvenu skrb od one dostupne općoj populaciji.”

Dodatni dokaz Potemkinovog elementa na njegovom putovanju jest činjenica da nisu sve osobe s kojima je gosp. Kristof razgovarao bile iskrene o svom identitetu. Želim dati jedan očigledan primjer takve osobe koja je citirana u njegovom eseju:

“Nije tajna da se većina zdravstvenih problema može riješiti na razini primarne skrbi od strane liječnika, medicinske sestre ili zdravstvenog radnika koji su vam najbliži”, rekla je Gail Reed, američka izvršna urednica zdravstvenog časopisa Medicc Review, koji se fokusira na kubansku zdravstvenu skrb. “Dakle, postoji nešto što bi se moglo reći o kubanskoj izgradnji nacionalne mreže primarne skrbi koja postavlja zdravstvene stručnjake u susjedstva širom zemlje.”

To nije prvi put da je Gail Reed citirana u New York Timesu. Godine 1983. intervjuirana je kroz ogradu kubanskog veleposlanstva u Grenadi, koje je bilo okruženo američkim marincima koji su oslobodili otok od kubansko-marionetskog režima po nazivom “Pokret novog dragulja” (New Jewel Movement – NJM). S kubanske strane ograde, Reed se ljuto žalila zbog ubojstva kubansko-podržanog komunista Mauricea Bishopa od strane drugih kubansko-podržanih komunista. “Ubojstvo Bishopa nije bilo ovlašteno”, rekla je Timesu. Za razliku od mnoštva drugih ubojstava u koja je Castro bio uključen, ovo “nije bilo ovlašteno”.

Gđa Reed bila je u poziciji da to zna. U to vrijeme bila je supruga Juliana Torresa Rizoa, kubanskog veleposlanika u Grenadu. Kad je Reagan oslobodio Grenadu, marinci su pronašli tone i tone dokumenata. Reagan je zadužio Herberta Romersteina, šefa ureda Američke informativne agencije (USIA) da se suprotstavi sovjetskim “aktivnim mjerama”, analizom dokumenata. Romerstein je napisao da “dokumenti centralnog komiteta NJM i Politbiroa pokazuju da su kubanski veleposlanik Juan Torres Rizo i njegova supruga rođena u Americi Gail Reed Rizo, odigrali važnu ulogu u usmjeravanju NJM i vlade Grenade.” Svake godine, počevši od 1983., stanovnici Grenade slave 25. listopad kao Dan zahvalnosti, dan kad su Kubanci — gđa Reed i njezini drugovi — otjerani s otoka. Vratila se pisanju za kubanske državne medije.

Gđa Reed, bivša Elena Ceaușescu Grenade i propagandistica kubanske Pravde, ponovno je pronašla svoje mjesto kao “stručnjakinja” za kubanski zdravstveni sustav. Cijeli život je provela kao glasnogovornica Castrove tiranije, a njezina posljednja inkarnacija kao “američka izvršna urednica zdravstvenog časopisa Medicc Review” nije ništa drugačija.

Kristof je čak uključio omiljenog žrtvenog jarca kubanskog režima:

Također je primjetno da Kuba postiže izvrsne zdravstvene rezultate iako američki trgovinski i financijski embargo jako šteti gospodarstvu i ograničava pristup medicinskoj opremi.

Prema Obaminoj administraciji, koju je predstavljala Susan Rice, u reakciji na jedan od rutinskih ispada kubanskog izaslanstva u UN-u 2009. godine: “Pogrešno je tvrditi da su sankcije SAD-a uzrok siromaštva mnogih kubanskih ljudi. SAD zadržava nikakve restrikcije u pogledu humanitarne pomoći Kubi. Zapravo, SAD je glavni izvor humanitarne pomoći kubanskom narodu i najveći dobavljač hrane Kubi. Godine 2008., Sjedinjene Države izvozile su poljoprivredne proizvode, medicinske proizvode, lijekove, drvo i humanitarne predmete na Kubu. Samo u poljoprivrednim proizvodima, Sjedinjene Države prodale su Kubi robu u vrijednosti od 700,1 milijun dolara. Ponavljam, 2008., Sjedinjene Države bile su peti najveći trgovinski partner Kube.”

Jednoga dana ljudi na Kubi bit će oslobođeni tiranije komunizma i moći će ispričati svijetu sve laži režima. Do tog vremena, prokleti smo što se moramo nositi s ljudima koji vjeruju u propagandu.