SHELLENBERGER: Zašto obnovljivi izvori energije ne mogu spasiti planet

Michael Shellenberger

Quilette

Kad sam bio dječak, moji roditelji ponekad su vodili moju sestru i mene na kampiranje u pustinju. Mnogi ljudi misle da su pustinje prazne, ali moji roditelji su nas naučili opažati divlje životinje svuda oko nas, uključujući jastrebove, orlove i kornjače.

Nakon fakulteta, preselio sam se u Kaliforniju kako bih radio na ekološkim kampanjama. Pomagao sam u spašavanju posljednje drevne šume sekvoja i blokirao predloženo odlagalište radioaktivnog otpada u pustinji.

Godine 2002., ubrzo nakon što sam navršio 30 godina, odlučio sam se posvetiti rješavanju klimatskih promjena. Bio sam zabrinut da će globalno zatopljenje u konačnici uništiti mnoge prirodne sredine za koje su se ljudi toliko borili da bi ih zaštitili.

Mislio sam da su rješenja prilično jednostavna: solarni paneli na svakom krovu, električni automobili na svakom kolnom prilazu itd. Vjerovao sam da su glavne prepreke političke. I tako sam pomogao u organiziranju koalicije najvećih američkih radničkih sindikata i ekoloških skupina. Naš prijedlog bio je ulaganje 300 milijardi dolara u obnovljive izvore energije. Ne samo da bi spriječili klimatske promjene, već bi također kreirali milijune novih radnih mjesta u brzo rastućem sektoru visoke tehnologije.

Naši napori su se isplatili 2007. godine, kad je tadašnji kandidat za predsjednika Barack Obama prihvatio našu viziju. U razdoblju 2009.-15., SAD su investirale 150 milijardi dolara u obnovljive izvore energije i ostale oblike čiste tehnologije. Ali gotovo istog trenutka naišli smo na nevolje.

Prva je bila oko korištenja zemljišta. Električna energija iz solarnih krovova košta oko dvostruko više od solarnih farmi, ali solarne farme i vjetroelektrane zahtijevaju velike količine zemljišta. To, zajedno s činjenicom da solarne farme i vjetroelektrane zahtijevaju duge nove dalekovode kojima se suprotstavljaju lokalne zajednice te konzervatori koji pokušavaju očuvati divlje životinje, osobito ptice.

Drugi izazov bila je isprekidana priroda energije dobivene suncem i vjetrom. Kad sunce prestane sjati i vjetar prestane puhati, morate biti u mogućnosti brzo pojačati drugi izvor energije.

Na sreću, mnogo ljudi je radilo na rješenjima. Jedna od solucija bila je pretvoriti kalifornijske brane u velike baterije. Ideja je bila da, kad sunce sja i puše vjetar, pumpate vodu uzbrdo, pohranite je za kasnije te je potom, kad bi to bilo potrebno, pustite preko turbina kako bi stvorili električnu energiju.

Drugi problemi, detaljnijim preispitivanjem, nisu se činili tako velikima. Na primjer, saznanje da kućne mačke ubijaju milijarde ptica svake godine, stavio sam u perspektivu gotovo milijun ptica koje ubiju vjetroturbine.




Činilo mi se kako se većina, ako ne i svi, problemi povećanja korištenja energije sunca i vjetra mogu riješiti tehnološkim inovacijama.

Ali, kako su godine prolazile, problemi su i dalje postojali, a u nekim slučajevima postajali su sve gori. Na primjer, Kalifornija je svjetski lider što se tiče obnovljivih izvora energije, ali nismo pretvorili naše brane u baterije, ponajviše zbog geografskih razloga. Potrebna vam je odgovarajuća brana i rezervoari, a to je, čak i u tom slučaju, skupa rekonstrukcija.

Veći problem je taj što postoje mnoge druge namjene za vodu koja se akumulira iza brana, ponajviše za navodnjavanje i gradove. I budući da je voda u našim rijekama i rezervoarima oskudna i nepouzdana, voda iz brana za te i druge svrhe postaje sve dragocjenija.

Bez načina osiguravanja pričuve solarnoj energiji, Kalifornija je morala blokirati električnu energiju koja je dolazila iz solarnih farmi tijekom iznimno sunčanih razdoblja ili platiti susjednim državama da je preuzme kako bismo izbjegli preopterećenje mreže.

Unatoč tome što ste čuli, nema “baterijske revolucije” na putu, zbog dobro shvaćenih tehničkih i ekonomskih razloga.

Što se tiče kućnih mačaka, one ne ubijaju velike, rijetke, ugrožene vrste ptica. Ono što kućne mačke ubijaju su male, uobičajene ptice, poput vrapca, crvendaća i šojki. Ono što ubija velike, ugrožene ptice — ptice koje bi mogle izumrijeti — poput jastrebova, orlova, sova i kondora su vjetroturbine.

Zapravo, vjetroturbine su najozbiljnija prijetnja važnim vrstama ptica koja se pojavila posljednjih desetljeća. Brzo rotirajuće turbine djeluju kao ultimativni predator za kojeg velike ptice nisu evoluirale kako bi se nosile s njime.

Solarne farme imaju slične velike učinke na okoliš. Izgradnja solarne farme vrlo je slična izgradnji bilo koje druge farme. Morate očistite cijelo područje od divljih životinja.

Kako bi izgradili jednu od najvećih solarnih farmi u Kaliforniji, developeri su unajmili biologe koji su izvlačili ugrožene pustinjske kornjače iz njihovih jazbina, stavljali ih na stražnje dijelove kamioneta, prevozili ih i stavljali u kaveze u kojima su mnoge naposljetku uginule.

Dok smo učili o ovim učincima, postupno mi je postajalo jasnije da ne postoji nikakva tehnološka inovacija koja bi mogla riješiti temeljni problem s obnovljivim izvorima energije.




Možete učiniti solarne panele jeftinijima i vjetroturbine većima, ali ne možete prisiliti sunce da redovitije sjaji ili vjetar da pouzdanije puše. Došao sam do razumijevanja utjecaja fizike energije na okoliš. Kako biste proizveli značajne količine električne energije iz slabih energetskih tokova, morate ih proširiti diljem ogromnih područja. Drugim riječima, problem s obnovljivim izvorima energije nije u osnovi tehnički — već prirodni.

Suočavanje s izvorima energije koji su inherentno nepouzdani i zahtijevaju korištenje velikih područja zemljišta, dolazi s iznimno visokim ekonomskim troškovima.

Bilo je mnogo publiciteta o tome kako su se troškovi solarnih panela i vjetroturbina smanjili. Ali te jednokratne uštede u troškovima njihove izrade u velikim kineskim tvornicama nadmašene su visokim cijenama suočavanja s njihovom nepouzdanošću.

Uzmite za primjer Kaliforniju. Između 2011.-17., cijena solarnih panela pala je za nekih 75 posto, a opet su naše cijene električne energije porasle pet puta više nego u ostatku Sjedinjenih Država. Ista priča vrijedi i za Njemačku, svjetskog lidera u energiji sunca i vjetra. Njezine cijene električne energije porasle su 50 posto između 2006. i 2017. godine, budući da je povećala obim obnovljivih izvora energije.

Nekoć sam mislio da će rješavanje klimatskih promjena biti skupo. Ali više ne držim to mišljenje nakon što sam gledao Njemačku i Francusku.

Emisije ugljika u Njemačkoj su na istim razinama od 2009. godine, usprkos investiciji od 580 milijardi dolara do 2025. godine u električnu mrežu obnovljivih izvora, 50-postotno povećanje u troškovima električne energije.

Nakon toga, pod pritiskom Njemačke, Francuska je u posljednjem desetljeću potrošila 33 milijarde dolara na obnovljive izvore energije. Kakav je bio rezultat? Porast intenziteta ugljika u njihovoj opskrbi električnom energijom, kao i veće cijene električne energije.

A što je sa svim naslovima o skupoj nuklearnoj i jeftinoj energiji sunca i vjetra? Oni su većinom iluzija koja proizlazi iz činjenice da je 70 do 80 posto troškova izgradnje nuklearnih elektrana dano unaprijed, dok troškovi koji se daju za solarne i vjetrene ne uključuju visoke cijene dalekovoda, novih brana ili ostalih oblika baterija.

Razumno je pitati je li nuklearna energija sigurna i što se događa s njezinim otpadom.

Ispada da su znanstvenici proučavali zdravlje i sigurnost različitih izvora energije još od 1960-ih godina. Svako veliko istraživanje, uključujući i ono nedavno obavljeno u britanskom medicinskom časopisu Lancet, pronalazi istu stvar: nuklearni je najsigurniji način stvaranja pouzdane električne energije.




Koliko god čudno zvuči, nuklearne elektrane su tako sigurne iz istog razloga zašto su nuklearna oružja tako opasna. Uran koji se koristi kao gorivo u elektranama i kao materijal za bombe može stvoriti milijun puta više topline po svojoj masi u odnosu na fosilna goriva i barut.

Ne radi se toliko o gorivu koliko o samom procesu. Mi otpuštamo više energije cijepanjem atoma nego kemijskih veza. Ono što je posebno kod atoma urana jest činjenica što se lako cijepa.

Budući da nuklearne elektrane proizvode toplinu bez vatre, one ne ispuštaju nikakvo onečišćenje u zrak u obliku dima. Nasuprot tome, dim od izgaranja fosilnih goriva i biomase rezultira preranom smrću sedam milijuna ljudi godišnje, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije.

Čak i za vrijeme najgorih nesreća, nuklearne elektrane oslobađaju male količine radioaktivnih čestica iz sitnih količina uranovih atoma koji se cijepanju kako bi se stvorila toplina.

Tijekom 80-godišnjeg životnog vijeka, manje od 200 ljudi će umrijeti od zračenja najgore nuklearne katastrofe, Černobila, a nula će umrijeti od malih količina zračenja čestica koje su pobjegle iz Fukushime.

Kao rezultat toga, klimatski znanstvenik James Hanson i njegov kolega otkrili su da su do danas nuklearne elektrane spasile gotovo dva milijuna života koje bi izgubili zbog onečišćenja zraka.

Zahvaljujući gustoći svoje energije, nuklearne elektrane zahtijevaju daleko manje zemlje od obnovljivih izvora. Čak i u sunčanoj Kaliforniji, solarna farma zahtijeva 450 puta više zemlje kako bi proizvela istu količinu energiju kao i nuklearna elektrana.

Energetski guste nuklearne elektrane zahtijevaju mnogo manje materijala, a proizvode manje otpada u odnosu na razrijeđenu energiju sunca i vjetra.




Jedna jedina limenka Coca Cole s uranom pruža svu energiju koju zahtijeva životni stil većine najproždrljivijih Amerikanaca i Australaca. Na kraju procesa, visoko radioaktivni otpad koji koriste nuklearne elektrane proizvede tu istu limenku Coca Cole u vidu (iskorištenog) goriva urana. Razlog zašto je nuklearna energija najbolja energija iz ekološke perspektive je taj što proizvodi toliko malo otpada i ništa od njega ne ulazi u okoliš u vidu zagađenja.

Sve otpadno gorivo iz 45 godina švicarskog nuklearnog programa može se strpati, u kanistrima, u skladište veličine košarkaškog igrališta, gdje, kao i svako potrošeno nuklearno gorivo, nije nikad ozlijedilo ni muhu.

Nasuprot tome, solarni paneli zahtijevaju 17 puta više materijala u obliku cementa, stakla, betona i čelika nego nuklearne elektrane i stvaraju 200 puta više otpada.

Skloni smo mišljenju da su solarni paneli čisti, ali istina je da ne postoji nikakav plan njihovog uskladištenja nakon isteka njihovog trajanja od 20 do 25 godina.

Stručnjaci se boje da će solarne panele, zajedno s drugim oblicima elektroničkog otpada, rastaviti — ili češće, razbijati čekićima — siromašne zajednice u Africi i Aziji, prilikom čega će njezini stanovnici biti izloženi prašini toksičnih teških metala, uključujući olovo, kadmij i krom.

Gdje god putujem po svijetu, pitam obične ljude što misle o nuklearnoj i obnovljivoj energiji. Nakon što kažu da ne znaju gotovo ništa, priznaju da je nuklearna energija jaka i da su obnovljivi izvori energije slabi. Njihove intuicije su točne. Ono u čemu većina nas griješi — razumljivo — jest da su slabe energije sigurnije.

No, jesu li obnovljivi izvori energije sigurniji? Odgovor je ne. Vjetroturbine, iznenađujuće, ubijaju više ljudi nego nuklearne elektrane.

Drugim riječima, gustoća energije određuje njegove utjecaje na okoliš i zdravlje. Širenje više mina i više opreme na većim površinama zemljišta imat će većih utjecaja na okoliš i sigurnost ljudi.

Istina je da možete stajati pored solarnog panela bez straha od smrti, dok to nije slučaj sa stajanjem pokraj nuklearnog reaktora pri punoj snazi.

No, kada je riječ o proizvodnji energije za milijarde ljudi, ispada da proizvodnja solarnih i vjetrenih kolektora te njihovo širenje na velikim površinama, ima znatno lošiji utjecaj na ljude kao i na životinje.

Naš intuitivni osjećaj da je sunčeva svjetlost razrijeđena ponekad se pojavljuje u filmovima. To je razlog zašto nitko nije bio šokiran kad je nedavni nastavak distopijskog filma “Blade Runner” otvoren distopijskom scenom kalifornijskih pustinja popločanih solarnim farmama identičnim onima koje su desetkovale pustinjske kornjače.




Tijekom posljednjih nekoliko stotina godina, ljudska bića se udaljavaju od goriva gustog materijala prema energetski gustim. Prvo prelazimo iz obnovljivih goriva poput drva, gnojiva i vjetrenjača prema fosilnim gorivima ugljena, nafte i prirodnog plina te naposljetku urana.

Energetski napredak je iznimno pozitivan za ljude i prirodu. Kako prestajemo koristiti drva za gorivo, dopuštamo livadama i šumama njihov ponovni rast i povratak životinja.

Kako prestajemo s izgaranjem drva i gnojiva u našim domovima, ne moramo više udisati toksični unutarnji dim. I kako se okrećemo od fosilnih goriva prema uranu, mi čistimo vanjski zrak od zagađenja i smanjujemo naše zagrijavanje planeta.

Nuklearne elektrane su stoga revolucionarna tehnologija — velika povijesna prekretnica od fosilnih goriva, gotovo jednako značajna kao i industrijska tranzicija od drva na fosilna goriva prije nje.

Problem s nuklearnom energijom jest taj što je nepopularna, žrtva 50-godišnjeg zajedničkog nastojanja zagovornika fosilnih goriva, obnovljive energije, boraca protiv nuklearnog naoružanja i ciničnih ekoloških aktivista za zabranu tehnologije.

Kao odgovor na to, nuklearna industrija pati od sindroma zlostavljane žene i stalno se ispričava zbog svojih najboljih atributa, od svog otpada do svoje sigurnosti.

U posljednje vrijeme, nuklearna industrija je promovirala ideju da, kako bi se nosili s klimatskim promjenama, “trebamo mješavinu čistih izvora energije”, uključujući sunce, vjetar i nuklearnu energiju. To je bilo nešto u što sam nekada vjerovao i što sam govorio, dijelom zato što su ljudi to željeli čuti. Problem je u tome što to nije istina.

Francuska pokazuje da prelazak s uglavnom nuklearne energije na mješavinu nuklearnih i obnovljivih izvora rezultira s većim emisijama ugljika, zbog većeg korištenja prirodnog plina i viših cijena, zbog nepouzdanosti sunca i vjetra.

Ulagači u naftu i plin znaju to, zbog čega su sklopili politički savez s tvrtkama koje se bave obnovljivim izvorima energije i zašto naftne i plinske tvrtke troše milijune dolara na reklame koje promiču solarnu energiju i usmjeravaju milijune dolara u spomenute ekološke skupine kako bi osigurale zaštitu odnosa s javnošću.




Što treba učiniti? Najvažnije je da znanstvenici i konzervatori počnu govoriti istinu o obnovljivim izvorima i nuklearnog energiji te odnosu između gustoće energije i utjecaja na okoliš.

Znanstvenici koji se bave šišmišima nedavno su upozorili da su vjetroturbine uzrok što se jedna migratorna vrsta šišmiša nalazi pred izumiranjem.

Drugi znanstvenik, koji je radio na izgradnji te gigantske solarne farme u kalifornijskoj pustinji, rekao je za High Country News: “Svi znaju da premještanje pustinjskih kornjača ne funkcionira. Kad hodate ispred buldožera i uplakani s puta mičete životinje i kaktuse, teško je misliti kako je taj projekt dobra ideja.”

Mislim da je prirodno da oni koji su postali aktivni u borbi protiv klimatskih promjena gravitiraju prema obnovljivim izvorima. Oni se čine kao način usklađivanja ljudskog društva s prirodnim svijetom. Kolektivno, mi smo patili od zablude apela prema prirodi koja se ne razlikuje od one koja nas navodi da u supermarketu kupujemo proizvode na kojima piše “sve prirodno”. No, krajnje je vrijeme da mi, koji smo se sami odredili Zemljinim čuvarima, još jednom bacimo pogled na znanost i počnemo propitkivati učinke naših akcija.

Sad kad znamo da obnovljivi izvori energije ne mogu spasiti planet, hoćemo li doista stati u stranu i dopustiti im da ga unište?

Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.

1 COMMENT

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here