21. stoljeće je u opasnosti da postane era razbijanja kipova i brisanja povijesti. Još od ikonoklazma u Bizantskom Carstvu ili epidemije uništavanja kipova tijekom Francuske revolucije, svijet nije vidio ništa slično današnjem ratu protiv prošlosti.
Godine 2001., primitivni talibani digli su u zrak dvije drevne statue Bude u Afganistanu na temelju činjenice da je samo njihovo postojanje predstavljalo svetogrđe islamu.
Godine 2015., ISIS-ovi militanti ušli su u muzej iračkog grada Mosula i uništili drevne, predislamske kipove i idole. Njihov nijemi zločin? Ti artefakti prethodili su proroku Muhamedu.
Zapad se ponosi idejom da se liberalna društva nikada neće spustiti u takav nihilizam. Razmislite još jednom.
U posljednje dvije godine došlo je do poplave rušenja kipova diljem američkog Juga, s ciljem brisanja iz memorije konfederacijskih junaka. Izlika je da se Građanski rat može smatrati tragičnim samo u smislu sadašnjeg ugnjetavanja potomaka južnjačkih robova — 154 godine nakon smrti država Konfederacije.
Tu je i obnovljeni križarski pohod kako bi se izbrisalo sjećanje na talijanskog istraživača Kristofera Kolumba. Los Angeles uklonio je Kolumbov kip u studenom na temelju pretpostavke da je njegovo otkriće Amerike 1492. početak katastrofalnog genocida na zapadnoj hemisferi.
Prošli mjesec je Arcata, gradić na sjeveru Kalifornije, uklonio kip bivšeg predsjednika Williama McKinleyja jer se navodno zalagao za politike koje su bile štetne za američke Indijance.
Bilo je nekoliko nesretnih lekcija potaknutih takvim vrstama osveta protiv likova i imena iz prošlosti.
Prvo, takvi napadi obično otkrivaju nedostatak samopouzdanja. Opća nesigurnost današnjice navodno bi se mogla izliječiti uništavanjem nijemih kipova ili nasljeđima mrtvih, koji nisu u stanju ponuditi nikakvo opovrgnuće.
Podtekst najnovijih pokušaja promjena imena i rušenja ikona jest taj da određene skupine žrtava okrivljuju prošlost za svoju trenutačnu situaciju. One pretpostavljaju da će uništavanjem davno mrtvih navodnih neprijatelja biti oslobođeni — ili će se barem u sadašnjosti osjećati bolje.
A opet, rušenje prikaza Kolumba neće promijeniti činjenicu da milijuni autohtonih naroda u Srednjoj Americi i Meksiku trenutačno napuštaju svoje domove predaka i emigriraju na sjever u sasvim različita okruženja koja odražavaju europske i američke tradicije te političke, ekonomske i kulturne vrijednosti.
Drugo, čini se kako oportunizam, a ne logika, uvijek određuje ciljeve takvog uništavanja.
To vrijedi i danas. Ako je masovni pokolj u prošlosti ponudio razlog za brisanje sjećanja na krivce, onda bi zasigurno sportske ekipe morale odbaciti imena brendova poput “Azteka”. Isto tako, zajednice bi trebale srušiti kipove podignute u čast raznih aztečkih bogova, uključujući onaj koji se nalazi u mom rodnom gradu: Selma, Kalifornija.
Na kraju krajeva, Aztečko carstvo svake je godine ubilo na tisuće zarobljenih nevinih žena i djece na oltarima u čast svojih gladnih bogova. Azteci su svakako bili daleko okrutniji osvajači, imperijalisti i kolonijalisti od bivšeg predsjednika McKinleyja. A opet, očito Azteci, kao autohtoni narod, zaslužuju propusnicu za sustavno masovno ubijanje svojih zarobljenih autohtonih subjekata.
Sveučilište Stanford promijenilo je ime dvjema zgradama i trgovačkom centru koji su nosili ime oca Junipera Serre, herojskog španjolskog utemeljitelja kalifornijskih misija iz 18. stoljeća. Serra je navodno bio neljubazan prema autohtonim ljudima koje je želio preobratiti na kršćanstvo.
Studenti i osoblje Stanforda mogli su pronaći mnogo lakšu metu u svom ratu protiv mrtvih: istoimenog osnivača njihovog sveučilišta, samog Lelanda Stanforda. Stanford je bio željeznički baron razbojnik iz 18. stoljeća koji je brutalno uvozio i iskorištavao azijsku radnu snagu i bio eksplicitan u svom nedostatku poštovanja prema ne-bijelim ljudima.
A opet, za progresivne studente, jedna je stvar signalizirati vrlinu preimenovanjem zgrada, a sasvim druga rebrendiranje svojih sveučilišta — i time izgubiti prestižni zaštitni znak Stanforda koji se smatra njihovim ulazom za napredak u karijeri.
Treće, u prošlosti je obično postojao kukavički element pri brisanju povijesti. Uništavanja su vandali često vršili noću ili su ga sankcionirale ekstremističke skupine koje su zlostavljale one koji su se usudili prigovoriti.
Takav je slučaj i danas. Mnogi kipovi Konfederacije srušeni su tijekom noći. Gradska vijeća glasala su za promjenu imena ili uklanjanje ikona nakon što su zlostavljana od strane malih interesnih skupina i medijskom histerijom. To pitanje se rijetko pojavilo na referendumima.
Četvrto, neznanje prati i objašnjava aroganciju brisanja povijesti, u prošlosti i u sadašnjosti.
Nedavno su vandali u Sjevernoj Karolini zapalili kip generala Leeja. Ali okomili su se na krivog Leeja. Njihova meta nije bio kip konfederacijskog generala Roberta E. Leeja, već kip general bojnika iz Drugog svjetskog rata Williama C. Leeja, koji je vodio kampanju stvaranja zračne divizije američke vojske i pomogao u planiranju invazije na Normandiju.
Prošlost nije melodrama, već je češće tragedija. Uništavanjem povijesti nećete se osjećati bolje u sadašnjosti. Možda bi pomoglo studiranje i učenje iz nje.
Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.
