PRAGER: Kako znati što je ispravno, a što pogrešno?

Dennis Prager

bullshit.ist

Kako možemo odrediti što je moralno ispravno? Odgovor na ovo pitanje — najvažnije pitanje na koje ljudska bića moraju odgovoriti — glavna je razlika između desnice i ljevice.

Za konzervativce, odgovor je i uvijek je bio, da postoje moralne istine — objektivni moralni standardi — kojima je svaka osoba odgovorna. U Americi, to je značilo i odgovornost prema Stvoritelju, Bogu Biblije i judeo-kršćanskim vrijednostima.

Za ljevicu, odgovor je oduvijek bio — što znači od Karla Marxa, oca ljevičarstva — da ne postoji transcendentalni izvor moralnosti. Naprotiv, kako je Marx napisao, “Čovjek je Bog” i stoga je svako ljudsko biće autor svojih vlastitih moralnih standarda.

Postoje, dakako, i religiozni ljevičari i sekularni konzervativci, ali sekularna-religijska razlika objašnjava mnoge temeljne razlike između desnice i ljevice.

U pravilu, ljevičari se boje i preziru ljude koji svoje vrijednosti temelje na transcendentalnom izvoru kao što je religija i Biblija. Takvi ljudi, po mišljenju ljevice, “ne mogu misliti sami za sebe — oni trebaju Boga i religiju kako bi im rekli što je ispravno i pogrešno.” Ljevičari suprotstavljaju te konzervativce sa sobom, ljudima koji sami promišljaju o pitanjima i ne trebaju pomoć Boga ili religije.

Takav ideal osobnog promišljanja o svemu zvuči krasno. I u određenoj mjeri ono jest takvo. Ljudi bi morali promišljati o stvarima. I prečesto, vjernici često zvuče kao da to nisu učinili.

Ali ako nema Boga i religije, ne postoje moralne istine, samo moralna mišljenja. Bez Boga i religije, dobro i zlo, ispravno i pogrešno objektivno ne postoje. To su samo subjektivni pojmovi koji jednostavno znače “sviđa mi se” ili “ne sviđa mi se”.

Stoga, bez obzira na to koliko čovjek promišlja o stvarima, bez Boga i religije — konkretno, Boga religija koje se temelje na Bibliji — zaključci pojedinca o tome što je ispravno ili pogrešno mogu biti samo mišljenja o tome što je ispravno, a što pogrešno. Bez Boga i religije, moralno govoreći, ne postoji fiksni sjever ili fiksni jug. Igla pokazuje kamo god vlasnik kompasa misli da bi trebala pokazivati.

Ne morate mi vjerovati na riječ. Nedavno je u New York Timesu profesor filozofije pisao o potpunoj odsutnosti moralne istine među mladim Amerikancima:

“Što biste rekli kad biste saznali da naše javne obrazovne ustanove uče djecu da nije istina da je pogrešno ubijati ljude iz zabave ili varati na testovima? Bili biste iznenađeni? Ja sam bio.”

“Ogromna većina brucoša na sveučilištima u svojim učionicama gleda na moralne tvrdnje kao na puka mišljenja koja nisu istinita ili su istinita samo u odnosu na kulturu.”

“Naše javne škole podučavaju … da ne postoje moralne činjenice. A ako nema moralnih činjenica, onda ne postoje moralne istine.”

“Ne bi trebalo biti iznenađenje da postoji neobuzdano varanje na sveučilišnim kampusima: Ako smo 12 godina podučavali naše studente da ne postoji činjenično stanje o tome je li varanje pogrešno, ne možemo ih kriviti ako nešto kasnije upravo to rade.”

Dakle, ako nema moralne istine, kako većina svjetovnih ljudi dolazi do moralnih odluka?

Prema tome kako se osjećaju. Na ljevici, osobni osjećaji obično zamjenjuju objektivne standarde.

Mnogi liberalni roditelji i učitelji ne govore svojoj djeci što je ispravno, a što nije. Umjesto toga, oni pitaju svoju djecu i učenike: “Kako se osjećate u vezi toga?”

Zapravo, osjećaji često zamjenjuju razum, a ne samo moralne istine. Na ljevici, osjećaji prema siromašnima, prema odabranim manjinama, potlačenima, homoseksualcima, ženama, muslimanima i ostalima često su sve što je potrebno za formuliranje politike.

Za konzervativce, koliko god osjećaji bili važni, oni jednostavno nisu toliko važni kao standardi u stvaranju socijalne politike. Ali za suvremenog liberala, osjećaji — ili “suosjećanje”, kako to ljevica naziva — su odlučujući.

Kako god bi čovjek mogao — i trebao — osjećati povijesne nepravde počinjene protiv crnih Amerikanaca, konzervativci neće eliminirati te standarde. Stoga se konzervativci protive snižavanju standarda za crne studente pri upisivanju u akademske ustanove; liberalno suosjećanje je za to.

Konzervativci se općenito protive mijenjanju bračnog standarda jednog muškarca-jedne žene; liberalno suosjećanje za homoseksualce to podržava. Doista, s obzirom na zamjenu standarda osjećajima, liberali će se teško usprotiviti poligamiji. Ako je ljubav među ljudima kriterij za brak, dvjema osobama koje vole treću osobu ne bi smjelo biti uskraćeno pravo da se udaju za tu osobu.

Konzervativci se protive ukidanju biološkog standarda rodnog identiteta i stoga se protive dopuštanju muškarcima koji se identificiraju kao žene sudjelovanje u ženskim sportovima; liberali su suosjećajni s transrodnima i stoga spuštanju ograde atletskih standarda.

Posvećenost konzervativaca standardima istinitog i lažnog znači identificiranje terorista kao islamskih; liberali suosjećaju s mnogim muslimanima na svijetu i stoga često odbijaju identificirati islamski teror njegovim pravim imenom.

U svom Oproštajnom govoru, najpoznatijem govoru predsjednika Georgea Washingtona, prvi predsjednik je savršeno izrazio konzervativno stajalište o potrebi za Bogom i religijom te moralnim standardima i društvenim standardima općenito:

“Od svih dispozicija i navika koje vode političkom prosperitetu, religija i moralnost nužni su oslonci … ti najčvršći rekviziti dužnosti Čovjeka i građana.”

Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.