Tijekom današnjeg sastanka s glavnim tajnikom NATO-a, Jensom Stoltenbergom, predsjednik Donald Trump trebao bi mu isporučiti izravnu poruku:
Popis članica NATO-a je zatvoren. Zauvijek. Sjedinjene Države više neće izdavati ratna jamstva za borbu protiv Rusije kako bi osigurale granice duboko u istočnoj Europi, kad naša južna granica obilato krvari.
A nitko ne mora čuti ovu poruku više od Stoltenberga.
U Tbilisiju, glavnom gradu Gruzije, 25. ožujka, Stoltenberg je objavio svijetu: “29 saveznika jasno je izjavilo da će Gruzija postati članica NATO-a.”
Što se tiče prigovora Moskve gruzijskom priključivanju u NATO, Stoltenberg je ošamario Vladimira Putina mokrom rukavicom preko lica:
“Ne prihvaćamo da Rusija ili bilo koja druga sila odlučuje o tome što (NATO) članice mogu učiniti.”
A opet, što bi značio gruzijski ulazak u NATO?
SAD bi se odmah uhvatile u zamku sukoba s Rusijom koji podsjeća na sukobe iz 1938. i 1939. oko Sudeta i Danziga koji su doveli do Drugog svjetskog rata.
Godine 2008., misleći da ima potporu SAD-a, Gruzija je brzopleto naredila svojoj vojsci ulazak u Južnu Osetiju, malu provinciju koja se odvojila godinama prije.
U toj gruzijskoj invaziji, ruski mirovnjaci su ubijeni, a Putin je odgovorio slanjem ruske vojske u Južnu Osetiju kako bi izbacio Gruzijce. Nakon toga je napao samu Gruziju.
“Sada smo svi Gruzijci!”, urlao je über-intervencionist John McCain. Ali George W. Bush, do tog trenutka mudriji čovjek, nije učinio ništa.
Da je Gruzija bila članica NATO-a 2008. godine, SAD bi bile na rubu rata s Rusijom zbog sporne i malene enklave Južne Osetije za koju je malo Amerikanaca ikada čulo.
Zašto bismo sad doveli Gruziju u NATO, kad Tbilisi još uvijek potražuje odcijepljenu pokrajinu Južnu Osetiju i Abhaziju, koje obje kontrolira i brani Moskva?
Zar nismo već uključeni u dovoljno svađa koje bi mogle dovesti do novih ratova — s Iranom u Zaljevu, Kinom u Južnokineskom moru, Sjevernom Korejom, Rusijom na Baltiku i Crnom moru, Venezuelom u našoj vlastitoj hemisferi — uz Irak, Siriju, Jemen, Afganistan i Somaliju, gdje se već borimo?
Među neoconima i intervencionistima Republikanske stranke, već dugo postoji glasna skupina koja se zalaže za ulazak Ukrajine u NATO.
Doista, promjene u republikanskoj platformi u Clevelandu što se tiče američke politike prema Ukrajini, rečeno je, dokaz su Trumpovog dosluha s Kremljom.
No, uvođenje Ukrajine u NATO bila bi još veća manifestacija ludila od uvođenja Gruzije.
Rusija je aneksirala Krim. Ona je podržavala proruske pobunjenike u Donbasu, koji su se odcijepili kad je prije pet godina u puču u Kijevu svrgnut izabrani predsjednik.
Nedavni pokušaj ulaska Kijeva u Azovsko more uplovljavanjem ispod Putinovog mosta u Kerčkom prolazu između Rusije i Krima bez formalnog obavještenja, pokazao se debaklom. Ukrajinski mornari još uvijek su zarobljeni.
Bez obzira na to koliko podupiremo Ukrajinu, ne smijemo se toj zemlji obvezati da ćemo ući u rat s Rusima zbog njezine teritorijalne cjelovitosti. Niti jedan hladnoratovski predsjednik od Trumana do George H. W. Busha ne bi ni sanjao učiniti nešto takvo. Bush I je mislio da bi Ukrajina trebala ostati vezana za Rusiju, a ukrajinski pokret za neovisnost rođen je od “samoubilačkog nacionalizma”.
Trump je s pravom zahtijevao da Europljani počnu plaćati svoj fer udio u troškovima NATO-a. Ali ozbiljnije pitanje od novca su mogući rizici.
Od kraja Hladnog rata, NATO je dodao 13 nacija: Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska, baltičke države Estonija, Litva, Latvija te šest balkanskih zemalja — Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Hrvatska, Albanija i Crna Gora.
Na prošlotjednom okupljanju NATO-a u Tbilisiju također su prisustvovali Švedska, Finska i Azerbejdžan. Jesu li to također kandidati za američka ratna jamstva?
Što veći NATO postaje, što više se proširuje na istok, veća je vjerojatnost vojnog sukoba koji bi mogao dovesti do Trećeg svjetskog rata.
Ipak, nijedna od zemalja koje su primljene u posljednja dva desetljeća u NATO nisu smatrane vrijednima ratovanja s Rusima od bilo kojeg američkog hladnoratovskog predsjednika.
Kad je osiguravanje suvereniteta i granica tih nacija odjednom postao vitalni interes SAD-a?
A ukoliko to nije od vitalnog interesa, zašto smo se zbog njih obvezali na rat s nuklearnom silom Rusijom, kad je izbjegavanje takvog rata bio najviši prioritet naših osam hladnoratovskih predsjednika.
Putinova Rusija, koja se nekada nadala novom odnosu s Trumpom, čini se kako odustaje od Amerikanaca i okreće se prema Kini.
Prošli tjedan, 100 ruskih vojnika stiglo je u Caracas. Zbog čega je Wall Street Journal izgubio glavu: Maknite ih iz našeg “dvorišta”. To zahtijeva Monroeova doktrina.
A opet, tko se već 20 godina useljava u rusko dvorište?
Kao što je Škot napisao, najveći dar koji nam bogovi mogu dati jest vidjeti sebe onako kako nas vide drugi.
Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.
