WALSH: Moderne crkve su odurne. Nakon Notre Dame, počnimo ponovno graditi lijepe crkve

Screenshot: YouTube/Сергей Пантелеев

Moja supruga i ja svojedobno smo ušli u trgovački centar u Kentuckyju samo kako bismo otkrili da to nije trgovački centar, već zapravo mega-crkva. Zgrada je u svakom pogledu izgledala poput trgovačkog centra, a u to vrijeme na eksterijeru nije postojalo nikakvih religijskih rekvizita koji bi nas odvratili od te zablude. Jednom unutar strukture, jedina stvar koja ja odala igru bila je mlada žena u neonski zelenoj majici koja je dijelila programe. Pristojno smo prihvatili jedan i promptno napustili ustanovu čim je okrenula leđa.

Razmišljao sam o tom incidentu jučer dok sam gledao kako gori katedrala Notre Dame. Nitko u najluđim snovima ne bi Notre Dame zamijenio za bilo što drugo osim građevine koja je konstruirana za štovanje i slavljenje Boga. Gledati je, čak i nakon požara, znači doživjeti religiozno iskustvo. Njezina ljepota gotovo nenamjerno dovodi vaš um do viših stvari. Ona usredotočuje vaše poglede prema gore, i fizički i duhovno. Ona je, jednom riječju, prekrasna.

Ne može svaka crkva izgledati poput te drevne katedrale. Možda niti jedna crkva nikad neće. Čak ni Notre Dame možda više nikad neće izgledati kao Notre Dame. Ali crkve se još uvijek grade i mnogo novaca se troši na njihovu izgradnju. One bi mogle biti lijepe — ne na katedrala-Notre-Dame-razini lijepe, ali lijepe — a opet nisu takve. Nije da se danas trudimo napraviti lijepe crkve, a to nam ne polazi za rukom. Umjesto toga, jako se trudimo napraviti ne-lijepe, bezukusne, ružne, svjetovne crkve i u tome uspijevamo. Naše kuće bogoštovlja namjerno izgledaju poput trgovačkih centara ili zatvora ili košarkaških dvorana. I dok se Notre Dame veličanstveno uzdiže usred pariških obrisa, moderne crkve odvraćaju vaš pogled i stapaju se sa svojim okruženjem poput sramežljivog dječaka na školskom plesnjaku.

Čak su i imena crkava specifično osmišljena kako bi bila što je moguće ne-crkvenija — “Križanje” ili “Novi horizonti” ili takvo nešto. Je li to crkva ili rehabilitacijski centar za bogate zlouporabitelje droga? Pretpostavljam da bismo trebali ostati u mraku — a propovijedi koje se nude na tim mjestima rijetko razjašnjavaju stvari. Iskustvo modernih crkava osmišljeno je na način da zapravo uđete u to mjesto, prosjedite cijelu službu i da nikad niste posve sigurni jeste li uopće pohodili crkvu. To je uvelike slično načinu na koji moderni muzeji umjetnosti izgledaju kao da vas pokušavaju uvjeriti da mislite kako ste slučajno ušli u napušteno skladište gdje luđak bez krova na glavom provodi svoje dane pokušavajući stupiti u kontakt s vanzemaljcima.

Crkva koju sam pohodio kao dijete bila je novoizgrađena i fascinantna za promatranje jer se činilo kao da je svaki arhitektonski izbor napravljen kako bi se na maksimalni način povećala njezina ružnoća. Stare katoličke crkve bile su dizajnirane tako da su svi koji se nalaze u njoj (uključujući svećenika) stalno okrenuti prema križu i svetohraništu. Mnogo vremena i brige posvećeno je kako bi ta žarišna točka bila što veličanstvenija. No, središnja točka te nove crkve bila je stolica na kojoj je sjedio svećenik — a iza njega bile su ogromne dekorativne cijevi orgulja. Svetohranište je bilo sigurno sklonjeno u stranu, izvan pogleda. Bez vitraja. Nekoliko križeva. Malo toga na putu umjetnina. Arhitekt je na svakom koraku i po svaku cijenu (i to kakvu cijenu) pokušavao izbjeći ljepotu i nitko ne može poreći da nije izvršio svoju misiju.

Nemam problema s jednostavnim crkvama. Prilično mi se sviđaju skromne stare crkve na koje možete naići kad putujete Pennsylvanijom ili New Hampshireom ili Virginijom — vrstom u kojima nema klima uređaja, jastuka na klupama ili soba za plakanje nemirnih beba, ali koja uvijek ima onaj nepogrešiv šarm i osjećaj povezanosti s prošlošću koju nikada nećete iskusiti u udobnim, temperaturno-upravljanim mjestima poput Elevation crkve ili nekoj od njezinih rođaka.

Jednostavno ne znači ružno. Planine su jednostavne. Stabla hrasta su jednostavna. Dojenčad je jednostavna. Male crkve iz kolonijalne ere su jednostavne. Svi su jednostavni na različite načine, a opet lijepi na različite načine. Moderne crkve nisu jednostavne i nisu jeftine. Ali sav novac i briga i kompleksnost posvećeni su držanju srca i umova zajednice usmjerenima prema zemaljskim stvarima, a osobito prema čovjeku na propovjedaonici (ili pozornici, pretpostavljam) koji iznosi svoja nejasno teološka mišljenja. On ne bi želio da vas bilo kakvo dosadno umjetničko djelo odvrati od svečanog posla slušanja njegovog blebetanja.

To je najgori dio modernog trenda koji namjerno čini naše crkve ružnima: skriva se pod krinkom poniznosti, dok je situacija upravo suprotna. Michelangelo je pokazao poniznost kad je četiri godine proveo na leđima slikajući priču Biblije na strop Sikstinske kapele. Suvremene crkve pokazuju izvanrednu uobraženost kad troše svoju energiju na građenje detaljno razrađenih, ali odvratnih scena za bendove i pastora.

Ne bi bilo kolektivnog jadikovanja na ulicama kad bi jedan od tih modernističkih behemota izgorio do temelja, tako dugo dok nitko ne bi izgubio život u njima. To bi bila stvar osiguravajućih tvrtki, a unutar nekoliko tjedana nitko se ne bi sjećao kako je izgledala ta velika glupa stvar. Ljudi su plakali za Notre Dame iz istog razloga zbog kojeg bi patriotski Amerikanac plakao kad bi tvrđava Henry — tvrđava čiji su ‘barjaci posuti zvijezdama’ inspirirali našu nacionalnu himnu tijekom Rata 1812. godine — izgorjela do temelja. Mi ne idoliziramo same strukture, već poštujemo ono što one predstavljaju i na što nas njihova prisutnost i povijest podsjećaju. To je razlog zašto je ljepota crkve toliko važna, zašto je njezina ružnoća takva tragedija i zašto se molim Bogu da nas ovotjedni događaji nadahnu kako bismo ponovno dosegli umjetničke visine koju su naši preci tražili i postigli.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here