KERWICK: Kako je Isus iz Nazareta promijenio svijet: Znanost, kapitalizam i ropstvo

Jack Kerwick

Wikipedia/Public Domain

Dok kršćani slave Uskrs, i kršćanima i ne-kršćanima dobro bi došlo kad bi shvatili da je bezbroj temeljnih stvari koje velik dio svijeta danas uzima zdravo za gotovo — i od kojih imamo neprocjenjive koristi — nasljeđe kršćanstva.

Znanost

U suprotnosti s konvencionalnom mudrosti, kršćanstvo je dovelo do uspona moderne znanosti. Znanost ovisi o određenim ne-znanstvenim pretpostavkama koje se tiču prirode stvarnosti u čijem odsustvu nikada ne bi došlo do njezinog uspona.

Da je svijet stvaran; da je racionalan ili uređen, upravljan prirodnim zakonima koji ga čine sposobnim za istraživanjem i otkrivanjem; i da je dobar, dostojan istraživanja — pretpostavke su temeljito kršćanske naravi.

Nije slučajno da su prvi i najveći znanstvenici — Galileo, Roger Bacon, Copernicus, Kepler, Pascal, Newton, Boyle, i Mendel, da spomenemo samo neke — bili kršćani koji su vjerovali u Bibliju. Rodney Stark, ugledni sociolog religije, navodi relevantnu točku: “Ne samo da su znanost i religija kompatibilni, oni su nerazdvojni — uspon znanosti postigli su duboko religiozni kršćanski učenjaci.”

Stark je nedvosmislen: “Uspjeh Zapada, uključujući i uspon znanosti, u potpunosti je utemeljen u vjeri, a ljudi koji su ga ostvarili bili su pobožni kršćani.”

Pojava moderne znanosti bila je vrhunac stoljetnih dostignuća srednjovjekovnih kršćanskih mislilaca. Naime, znanost su omogućila sveučilišta — još jedan od poklona kršćanstva čovječanstvu.

Kad prepoznamo da je znanost “metoda koja se koristi u organiziranim naporima za formuliranje objašnjenja prirode, uvijek podložna izmjenama i ispravkama kroz sustavna promatranja” i da se sastoji od teorije i istraživanja, jasno je da “ranije tehničke inovacije grčko-rimskih vremena, islama, Kine, a kamoli one postignute u pretpovijesnim vremenima, ne predstavljaju znanost i bolje su opisane kao predaja, vještine, mudrost, tehnike, obrti, tehnologije, inženjering, učenje ili jednostavno znanje.”

Drugim riječima: “Prava znanost izniknula je samo jednom: u Europi” — u kršćanskoj Europi.

Alfred North Whitehead, filozof i matematičar 20. stoljeća koji je zajedno s čuvenim ateističkim filozofom Bertrandom Russellom koautor njihovih Principa matematike, šokirao je svoje kolege akademike tijekom Lowell predavanja na Sveučilištu Harvard. Whitehead je izravno istaknuo da je “vjera u mogućnost znanosti” proizašla iz “srednjovjekovne teologije”.

Whitehead je razjasnio: “Najveći doprinos srednjovjekovlja u formiranju znanstvenog pokreta”, primijetio je, bilo je “neobjašnjivo vjerovanje” u “tajnu koja se može otkriti”. Da je ovo “uvjerenje” zahvatilo “europski um” može se objasniti samo u smislu “srednjovjekovnog inzistiranja u racionalnost Boga, shvaćenu kao Jehovinu osobna energiju uz racionalnost grčkog filozofa.” Ova koncepcija Boga dovela je do spoznaje da je svaki “detalj” u prirodi “nadziran i uređen: potraga u prirodi mogla bi rezultirati samo potvrdom vjere u racionalnost.”

I nema sumnje da su svi veliki znanstvenici ranog modernog doba, ljudi poput Descartesa, Galileja, Newtona, Keplera bili pobožni vjernici u Boga.

Kapitalizam

Jedinstveno kršćanska afirmacija pojedinca, kao i tehnološke inovacije koje su kršćani omogućili, olakšali su razvoj kapitalizma, ali pojedinac je taj koji je moralno-ontološka pretpostavka tog sustava.

“Kapitalizam”, piše Starks, je ekonomski sustav u kojem relativno dobro organizirane i stabilne tvrtke u privatnom vlasništvu provode složene komercijalne aktivnosti unutar relativno slobodnog (nereguliranog) tržišta, uzimajući sustavan, dugoročan pristup ulaganju i reinvestiranju bogatstva (izravno ili neizravno) u proizvodne aktivnosti koje uključuju angažiranu radnu snagu i vođene očekivanim i stvarnim prinosima.

Tako shvaćen, kapitalizam se sastoji od bankarskog sustava, kreditiranja, diversifikacije, minimalne neposredne interakcije između proizvođača i potrošača i tako dalje. A to pretpostavlja vrline kao što su poštenje, marljivost, odgođeno zadovoljenje i slično.

Monaški redovi posjedovali su velika imanja srednjovjekovnog kršćanskog svijeta. Tijekom 800-ih, monasi su se počeli specijalizirati u uzgoju određenih vrsta usjeva koje su potom prodavali za profit. Koristeći sredstva za zadovoljavanje svojih drugih potreba, oni su zauzvrat započeli monetarnu ekonomiju. Također su reinvestirali svoju dobit u svoje svakodnevne gospodarske pothvate, potez koji je uvelike povećao njihove prihode i koji im je na kraju omogućio da postanu banke, kreditne institucije čiji su klijenti bili članovi plemstva.

Tijekom vremena, kako je porast produktivnosti postao brži i značajniji, područja specijalizacije i trgovine također su poletjela. A nepovredivo dostojanstvo pojedinca na kojem kršćanstvo inzistira, izrodilo je pojam da je rad dostojan. To je bila radikalna ideja.

Ropstvo

Ropstvo je među najstarijim i najuniverzalnijim ljudskim institucijama. Moralisti i pobožni podjednako su prihvaćali ropstvo kao neupitno obilježje ljudskog postojanja. Neki, poput Aristotela, branili su ustrojstvo ropstva kao “prirodno” i, stoga, moralno čisto. Muhamed, prorok Islama, posjedovao je robove.

Kršćanska kultura bila je ta u kojoj se moralni karakter ropstva najprije doveo u pitanje. Zanimljivo, stoljećima prije nego što je moderni svijet pogrešnost ropstva tretirao kao aksiom, ova vjekovna praksa bila je zabranjena diljem kršćanskog svijeta. Opozicija ropstvu počela se pokazivati već 600-ih godina. U osmom stoljeću, Karlo Veliki, vladar Svetog Rimskog Carstva, pridružio se Papi i vodstvu Crkve kako bi ga izričito osudio, a u devetom stoljeću bilo je naširoko prihvaćeno da je “ropstvo samo po sebi protivno božanskom zakonu”.

Upravo u 18. stoljeću, na vrhuncu Britanskog carstva, pobožni su kršćani, koje je zastupao William Wilberforce, predvodili su pokret iskorjenjivanja ropstva gdje god se protezao utjecaj Carstva. Nakon što se preobratio na kršćanstvo, Wilberforce je 1787. godine napisao u svoj dnevnik da ga Bog poziva da radi na suzbijanju trgovine robljem. Do 1830-ih, sa Zakonom o ukidanju ropstva iz 1833., ropstvo je ukinuto.

Zahvaljujući golemim vojnim, ekonomskim i političkim resursima, Britanci su naposljetku uspjeli prisiliti druge narode, osobito Afrikance, Azijate i Arape, koji nisu lako popuštali, da napuste ropstvo.

Činjenica da je kršćanska civilizacije bila jedina na svijetu koja je prepoznala ropstvo kao uvredu dostojanstvu pojedinca nije iznenađujuća s obzirom na to da je ova civilizacija jedinstvena po tome što duboko potvrđuje nepovredivo dostojanstvo te slavu pojedinca. Kao što je Rodney Stark to okarakterizirao, “zapadnjački osjećaj individualizma bio je u velikoj mjeri kršćanska tvorevina.” Ima pravo. Dok se individualnost, percipirana u određenom smislu ovog pojma, pojavljivala epizodično i u stupnjevima u drugim vremenima i mjestima, sve do pojave kršćanstva ona nije bez ustručavanja zauzela svoje mjesto. Kršćanstvo je isporučilo tri stvari koje su, zajedno, uzdigle pojedinca na razinu razlikovanja koja je ostala povijesno bez presedana.

Prvo, kršćanstvo je unaprijedilo doktrinu o univerzalnom spasenju. Svaki pojedinac, izjavljuje, može iskoristiti dar spasenja.

Drugo, spasenje koje kršćanstvo proglašava je dar, tj., ono je nezasluženo.

Treće, kršćanstvo inzistira na doktrini slobodne volje: Svemir nije cikličan, već se u linearnoj progresiji razvija kao ljudsko biće koje ostvaruje svoju slobodnu volju u okviru Božjeg logosa.

Kao što bi do sada trebalo biti jasno, svijet koji danas uzimamo zdravo za gotovo bio bi gotovo nezamisliv da nije bilo Isusa iz Nazareta i religije kojoj je Njegov život dao poticaja.

Sretan Uskrs!