Ispiranje mozga nije nekakav tajnovit događaj koji se odvija u skrivenim sobama. Nisu potrebni hipnotizeri ili bočice ispunjene kemikalijama. Ono se odvija svakodnevno i u masovnim razmjerima diljem Sjedinjenih Država.

Za razliku od Raymonda Shawa u Mandžurijskom kandidatu, ispiranje mozga ne pretvara ljude u hipnotizirane zombije koji bi na zapovijed bili spremni ubiti predsjedničkog kandidata. Umjesto toga, pretvara ih u vrstu ljudi koji su spremni ubiti nekoga iz političkih razloga.

Razlika je u tome što toliko mali broj ljudi razumije izvore političkog radikalizma i nasilja.

Ispiranje mozga nije magija, ali može izgledati poput magije. Mađioničarski trik koji nas navodi na takvo mišljenje jest naša čvrsta vjera u naš razum i slobodnu volju. Lakše je vjerovati u promjenu uma kroz hipnotizam i droge, nego razumjeti, što uspješni praktičari ispiranja mozga shvaćaju, da je ljudski um savitljiviji nego bismo to voljeli priznati te da je podsvijest moćnija od svjesnog.

Umjetnost i znanost ispiranja mozga dobro je poznata. Mi je ne poznajemo jer smo odlučili tako.

Ispiranje mozga događa se na svakodnevnoj razini. To ne mora značiti potpunu transformaciju identiteta. Na onoj najjednostavnijoj razini, to znači da netko mora povjerovati u nešto što nije istina.

To je jednostavno poput dvojice policajaca koji zastraše nevinog osumnjičenika u vjerovanje da je kriv. Policajci i osumnjičeni neće vidjeti svoju interakciju kao ispiranje mozga. Policajci mogu najiskrenije vjerovati u njegovu krivnju. I, na kraju procesa, osumnjičeni će također povjerovati da je počinio zločin. Čak će biti u stanju detaljno opisati kako ga je počinio. To je uobičajeno, svakodnevno ispiranje mozga.

Ključni elementi ispiranja mozga su prisutni u tom hladnom sobičku s bojom koja se guli na zidovima. Ta tri elementa su kontrola, kriza i emocionalna rezonancija. Kako biste uspješno nekome isprali mozak, morate kontrolirati njihovu okolinu, nametnuti im krizu, a potom pristupiti temeljnim emocijama, strahu, ljubavi, krivnji, mržnji, sramu te ih voditi kroz krizu prihvaćanjem i internaliziranjem novog uvjerenja.

To uvjerenje može biti bilo što, ali pseudo-religiozni rituali pristupaju emocionalnoj jezgri koja zahtijeva od njih da vjeruju kako su loši ljudi i da prihvaćajući to novo uvjerenje oni postaju dobrim ljudima.




Ova lažna konverzija je sama suština ispiranja mozga, kao i ljevičarske narative političkog buđenja.

Ljudski um, poput ljudskog tijela, prilagođava se krizi reakcijom borbe-ili-bijega. Sile ispiranja mozga prisiljavaju um na reagiranje bijegom. Kad je jednom u modu bijega, um može racionalizirati novo uvjerenje kao zaštitničko ponašanje koje će ga održati na sigurnom. Čak i u slučajevima kad će, kao u slučaju osumnjičenog, to novo uvjerenje zapravo uništiti njegov život. Ta metoda borbe-ili-bijega sprječava dugoročno razmišljanje. U paničnom modu, destruktivno i suicidalno ponašanje izgledaju poput rješenja jer nude bijeg od nepodnošljivih kemijskih stresova.

Postoji dobar biološki razlog za to. Našu umovi sprječavaju nas da previše razmišljamo u trenutcima krize kako bismo mogli poduzeti hitne akcije, poput trčanja u vatru ili jurišanja na napadača, koje nam naši racionalni umovi u normalnim okolnostima ne bi dopustili. Ali ta ista funkcija može biti “hakirana” umjetnim stavljanjem ljudi u modove borbe-ili-bijega kako bi se slomili i kako bi se skratile njihove više funkcije rezoniranja. Odluke donesene podsvjesno u borba-ili-bijeg modu potom će, nakon prolaska inicijalne krize, biti racionalizirane i internalizirane.

Kad se ta internalizacija dogodi, ispiranje mozga postaje stvarnost.

Gotovo svatko može biti prisiljen reći bilo što ako se nalazi pod dovoljnim stresom. Mnogi mogu biti prisiljeni povjerovati u to. Test kiselosti ispiranja mozga je hoće li oni zadržati to uvjerenje i nakon prolaska moda borbe-ili-bijega. Kultovi, nasilne veze i totalitarni pokreti održavaju “totalnu krizu”, onemogućavajući više rezoniranje, stvarajući stanje trajnog stresa izazivanjem nepredvidivih reakcija borbe-ili-bijega. To dovodi do Stockholmskog sindroma, gdje zarobljenik pokušava kontrolirati svoju sudbinu potpunom emocionalnom identifikacijom sa svojim otmičarom, grupnim ponašanjem, gubitkom identiteta i volje te konačno samoubojstvom ili smrću.

Totalna kriza dovodi do izgaranja, emocionalne iscrpljenosti, otuđenosti od prijatelja i obitelji te nasilja.

Kako isprati mozak naciji?

Kontrolirajte nacionalno okruženje, nametnite krizu zemlji i pristupite njihovom strahu i krivnji. A onda možete zabraniti zrakoplove, krave, nebodere, slamčice, plastične vrećice i sve ostalo što nam donosi Green New Deal.

Ekološka kriza samo je jedan primjer kako ljevičarski pokreti mogu isprati mozak naciji.

Sve veći broj milenijalaca koji govore da neće imati djecu zbog ekološke panike, primjer je kako ispiranje mozga možda učiniti da samoubilačko ponašanje izgleda poput samoodržanja.

Budući da ljevici još uvijek nedostaje potpuna kontrola nad Sjedinjenim Državama, ona se oslanja na repeticiju, koja je i sama oblik kontrole i stresa, kako bi stvorila strah i paniku. Ona nadoknađuje nedostatak fizičke kontrole bombardiranjem Amerikanaca porukama koje su namijenjene poticanju straha, ljubavi, mržnje i krivnje putem medija, obrazovnog sustava, putem zabavne industrije te svakog mogućeg kanala za razmjenu poruka.




Panika oko globalnog zatopljenja jedna je od proizvedenih ljevičarskih kriza u Americi koje su započele klasnom krizom, prešle na rasnu krizu, a zatim na ekološku krizu.

Svaka od tih kriza tvrdila je da je društvo na putu ka neizbježnoj apokalipsi, da je priroda krize, ekonomske, rasne ili ekološke, potvrđena od strane stručnjaka, da smo svi sudionici u toj krizi i da je jedino rješenje radikalna promjena kojom će upravljati krizni stručnjaci.

Panika oko Trumpa je mikro-kriza takve vrste koju ljevičari detoniraju u političkoj opoziciji, ali prikazani strah, ljutnja, teror, stres i nasilje tipični su za krizni mod borbe-ili-bijega.

“Otpor” nije politički pokret. To je politički kult čija kriza su bili izbori 2016. Njihovo iracionalno uvjerenje da je Trump ruski agent tipično je konspirativnom načinu razmišljanja kultova. Njihova nesposobnost shvaćanja da su njihova uvjerenja potpuno iracionalna pokazuje kako funkcionira ispiranje mozga.

Izbori 2016. nanijeli su njegovim članovima gubitak kontrole. Trump je postao kriza koja je utjelovila njihov gubitak kontrole. Njihovi strahovi, krivnja i bijes izazvali su stres koji je promijenio njihovo ponašanje i uvjerenja.

I tako, u vrlo bliskoj prošlosti, milijuni su počeli vjerovati da je Trump zapravo radio za Moskvu.

Ovo je ispiranje mozga u takvom neposrednom vremenskom rasponu da ga se lako možemo prisjetiti. Ipak, većina nas ima problema razumjeti kako ono funkcionira i zašto funkcionira. A taj nedostatak razumijevanja zadržava naše napredovanje.

Kako pametni ljudi mogu pasti na manje varijacije iste laži iz generacije u generaciju?

Pametni ljudi najbolje su mete za ispiranje mozga. Kultovi regrutiraju bistre studente na sveučilišnim kampusima, ciljaju na slavoljubive rukovoditelje koji bi obučili vodstvo i nezadovoljne stručnjake u potrazi za smislom. Kultove rijetko sačinjavaju glupi ljudi. Oni se sastoje od pametnih, ranjivih ljudi.

Ljudska bića se ne ponašaju racionalno. Mi racionaliziramo svoje ponašanje.

Što više ljudi racionaliziraju, to su podložniji ispiranju mozga. Vaš stari Casio digitalni sat se ne može hakirati. Čak i kad bi bio hakiran, ne bi mogao učiniti previše stvari. Vaš pametni telefon se može hakirati i učiniti da radi više stvari. Vaš kućni kompjuter se može hakirati i učiniti da napravi još više toga. Inteligencija nas ne čini manje podložnima manipulaciji, ona nas ostavlja mnogo ranjivijima.




Politička kampanja ispiranja mozga u ovoj zemlji usmjerena je na višu i srednju klasu. Najbolji subjekti za ispiranje mozga su oni inteligentni i emocionalno ranjivi. S njima je lakše manipulirati korištenjem jaza između njihovih emocija i razuma, a njihova emocionalna nestabilnost olakšava njihovo prisiljavanje u krizni mod rada. Idealni subjekti su u tinejdžerskim godinama i u ranim dvadesetim. U modernim vremenima, to je razdoblje u kojem se identitet još uvijek razvija i može se razlomiti i preraditi.

To je razlog zašto ljevica usmjerava većinu svojih pokušaja ispiranja mozga na srednjoškolce i sveučilišne studente. To je razlog zašto je prije svega prioritizirala kontrolu nad obrazovnim sustavom i zabavnim industrijom.

Oboje su postale visoko profitabilne industrije ispiranja mozga: jedna obložena šećerom i jedna gorka.

Učionice i kampusi pružaju fizičku kontrolu nad studentima kroz gotovo dva desetljeća njihovih života. Ta kontrola inicijalno se koristila za jednostavno dogmatsko propovijedanje. Potom je eskalirala u kultno ponašanje s ritualnim igrokazima u učionicama koji su poticali masovna izražavanja ljubavi i mržnje, transformiranja spolnog i rodnog identiteta, otuđivanje od prijatelja i obitelji te nasilne prikaze boli i bijesa.

Kampus moderne američke politike identiteta vrlo nalikuje Jonestownu ili skupu Hitlerove mladeži.

Iskorištavanje seksualnosti, poticanje krivnje i srama kod djece, transformiranje njihovog identiteta obično je bilo obilježje onih najnižih divljih plemena i najpodlijih kultova. Danas je to američki obrazovni sustav.

Tehnike nisu nove. One su zle i stare poputa samog vremena.

Kao i svaki drugi kult, moderni kampusi tvrde da služe obrazovnoj svrsi, pomažući studentima da nađu smisao i svrhu, ali inzistiraju da se prvo moraju izliječiti od podsvjesnih zala, poput bijele privilegije i toksične muškosti koja ih sputava, kroz procese koji dekonstruiraju njihove barijere, potiču ispovijedi, izražavanje traume, srama i krivnje, samo kako bi stvorili nove identitete.

To nije edukacija. To nije čak ni dogmatsko predavanje. To je isti osnovni skup tehnika koje koristi svaki veliki kult u zemlji. Kad su jednom koledži počeli pokušavati izliječiti svoje studente od podsvjesnih zala na zatvorenim sesijama, pod vodstvom nelicenciranih terapeuta povezanih s pokretom, više nije bilo razlike između njih i bilo kojeg drugog kulta, osim u milijardama koje ovi prvi ubiru od poreznih obveznika.

Sesije na kojima se mogu izliječiti bijela privilegija i toksična muškost ili na kojima se studenti stavljaju u doticaj s traumom njihovog ugnjetavanja kao članovi manjina, u svakom pogledu dupliciraju kultnu indoktrinaciju.

Oni su nasljednici skupina za podizanje svijesti čije je ime čak signaliziralo njihovu kultnu prirodu.

Unatoč pokušajima da se ljevičarska politika odjene u objektivno ruho stručnjaka, znanstvenika, učenjaka i birokrata, njezino srce leži u duhovnoj naraciji borbe između altruističkog dobra i materijalističkog zla, neizbježnog povijesnog trijumfa napretka nad reakcijom i pseudo-religiozne indukcije novih članova u gnostičko otkrivenje našeg opresivnog svijeta s njegovih slojevitim zavjerama kapitalizma, seksizma i rasizma. Izvorna “crvena pilula”. Ili, “mala crvena knjižica”.

Članovima ne-kulta, to je ispiranje mozga. Članovima kulta to je otkrivenje. Razlika može izgledati kao stvar perspektive između vjernika i nevjernika, ali ona leži u pitanju pristanka. Ispiranje mozga uvijek se oslanja na uklanjanje kontrole od žrtve. Kontrola se može uzeti otvoreno, silom. Može se uzeti prikriveno, manipulacijom i prijevarom. No, uvijek postoji gubitak kontrole.




Žrtva ne razumije proces kojim se razlama i ponovno sastavlja sve do mnogo kasnije. A ako proces funkcionira kako je zamišljeno, on ili ona možda nikad neće shvatiti da se to uopće dogodilo. Najokrutniji trik ispiranja mozga jest korištenje inteligencije svoje žrtve kao najvećeg saveznika u izgradnji zamke za vlastiti ego i vlastitu svijest od koje ne mogu pobjeći bez visoke razine odlučnosti.

Poput ovisnosti o drogama, posljedice ispiranja mozga pretvaraju um u zamršeni labirint racionalizacije samodestruktivnog ponašanja koje čuvaju biologija i podsvijest. Iz njega se ne može pobjeći bez razbijanja obrambenih mehanizama koji su postavljeni kako bi se izbjeglo ponovno proživljavanje izvorne traume i bez ispitivanja emocija u pozadini mehanizma.

Ispiranje mozga može stvoriti nove ideje i stvarnosti, ali ne može stvoriti nove emocije. Sve što može učiniti jest pojačati ih i upotrijebiti kako bi u svom subjektu potaknuli novo uvjerenje u izmijenjenu stvarnost. Ono ne stvara krivnju, sram, strah, ljubav ili mržnju. Ono ih pojačava, iskorištava i koristi kao alate za stvaranje stresa, prisiljavanje krize, a zatim transformira jedinstveno uvjerenje ili čitavi identitet.

To je razlog zašto se ljevica ne može pobijediti putem političkih rasprava i intelektualnih apstrakcija. To je sustav vjerovanja. Iako se bavi prividnim apstrakcijama, to je jezik, ali ne i značenje. Ezoterični jezici politike i pop kulture kojima govori sredstva su za dublji jezik iskonskih emocija. Iza teorija i manifesta nalazi se velika tmina straha i užasa, ljubavi i mržnje, emocionalne nestabilnosti i ranjivosti na kojima se grade njezine laži i propagande.

A upravo unutar te iskonske tmine iz koje se rađa sve zlo, ispiranje mozga radi svoj posao.

Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.