HECK: Zaboravite patrijarhiju, ‘trans prava’ su najveća prijetnja ženskim pravima

Peter Heck

Feminist Current

Fascinantno. To je jedina riječ koju mogu upotrijebiti kako bih opisao detaljnu evoluciju koju autorica dr. Alicia Hendley opisuje u svom putovanju od transrodne aktivistice do ogorčene protivnice pokreta. Pišući za Feminist Current, članak Hendley se čita kao djelom priznanje, djelom upozorenje za one koji vjeruju u autonomiju, neovisnost i osnaživanje žena.

Da budem iskren, uvijek sam bio zbunjen feminističkom podrškom križarskom ratu za trans prava, baš kao što me zbunjivala i njihova potpora pobačaju.

Legalni pobačaj je najmoćnije oružje trgovaca seksom i serijskih zlostavljača žena koje si možete ikada zamisliti. To je brzo rješenje za pedofile i perverznjake koji zarađuju za život ranjavajući djevojčice i uništavajući njihove živote. I to je dozvola za objektivizaciju i odbacivanje beskrupuloznih likova iz bratstva koji žene vide kao igračke umjesto kao ravnopravne osobe. Ali iz nekog čudnog razloga, navodne feministice pružaju tim kukavicama pokriće brkajući pobačaj kao sredstvo oslobođenja, umjesto da ga smatraju onim što doista jest: sredstvo eksploatacije.

A slična stvar je i s transrodnošću. Ideja da muškarac može “biti” žena jednostavnom izjavom da je jedna, je nevjerojatna uvreda kompleksnosti, mističnosti i veličanstvenosti ženstvenosti. Biti žena je daleko čudesnije od hormonskih tableta i rekonstruktivne kirurgije. Pretvarati se drugačije je uvreda za cijeli spol. Jedna od najvećih misterija koje mi preostaju jest kako to da vodeći glasovi protiv nelogičnosti transrodnosti nisu istaknute feministice.

Ali možda će jednog dana biti. Uostalom, dr. Hendley je napisala koliko daleko je došla u relativno kratkom vremenu:

Sve do sredine siječnja, bila sam snažna zagovornica onoga što se uobičajeno naziva “transrodnim pravima”. Nisam se pokolebala u uvjerenju da su transžene žene i transmuškarci muškarci, da transrodnim osobama treba omogućiti pristup istospolnim prostorijama na temelju njihovog odabranog “roda” (uključujući ženske garderobe, skloništa za beskućnike, zatvore, centre za seksualno zlostavljanje, tranzicijske kuće, itd.) te da su oni koji dovode u pitanje takva uvjerenja u najboljem slučaju u zabludi, a u najgorem transfobični bigoti…

Odbijala sam sve one koji se nisu slagali s mojim sustavom vjerovanja — ili, bolje rečeno, vikala sam na njih, koristeći 280 znakova ili manje. Koristila sam svoj doktorat u kliničkoj psihologiji kao mač, unatoč činjenici što je moje znanje o znanosti i psihologiji spola i roda bilo minimalno. Većina ljudi koji se nisu slagali sa mnom bile su žene, koje su opetovano izjavljivale da muškarci ne mogu postati žene i da, iako prava svakog pojedinca u društvu moraju biti poštovana i zaštićena, prava jedne skupine (trans-identificiranih osoba) se ne mogu ostvariti na račun druge (žena).

Hendley je, svakako, u džepu nosila sve popularne argumente, posjedovala konvencionalnu mudrost, kao i jezik. Znala je strategiju pogrdnog nazivanja, pozivanja na autoritet, pozivanja na “pravu stranu povijesti”, sve to. Potičem svakoga s otvorenim umom da pročita njezino puno svjedočanstvo i koji događaj je prethodio njezinom buđenju od opasne prijevare transrodnosti. Nevjerojatno je otvorena i iskrena u vezi svojih grešaka.

No, osobito ženama, kao i onima koji se doista brinu za budućnost žena te njihov glas u društvu, svima nam je dužnost obratiti pozornost na njezino mudro upozorenje:

Sad, kad razmišljam o svom “prebacivanju” iz nepopustljive trans aktivistice/”saveznice” u otvorenu kritičarku ideologije rodnog identiteta i zakonodavstva, hvata me jeza kad se sjetim koliko je bilo lako za mene — psihologice (sad umirovljene), navodno obučene da razumije ljudski um — da postanem toliko zaokupljena u momentu “trans prava” da sam izbjegavala kritičko razmišljanje, baš poput nekakvog novog člana kulta. I, iako nerado nazivam trans aktivizam “kultom”, svjesna sam mnogih uznemirujućih sličnosti: apsolutno odbijanje da se bilo kome dopusti kritiziranje tematike; ušutkavanje, klevetanje i izopćenje onih koji postavljaju pitanja (u tom slučaju, nazivajući ih “transfobičnim”) o ideologiji transrodnosti; i pritisak na pojedince (od roditelja do zdravstvenih djelatnika) da se slijepo pridržavaju stajališta da su neki ljudi “rođeni u pogrešnom tijelu” te da je jedini način da se ta pogreška “ispravi” putem medicinske intervencije, kao što su lijekovi kojima se suzbija pubertet, hormoni suprotnog spola i razne operacije, umjesto psihološkom intervencijom. I, baš poput kulta, oni koji guraju ideologiju rodnog identiteta obeshrabruju neovisnu misao i umjesto toga reagiraju na zahtjeve za dokazima i činjenicama koje bi podržale njihova uvjerenja s otrcanim frazama, mantrama i taktikama zastrašivanja, uvijek iznova ponavljanim, sve dok ne postanu stvarnost.

Ako sam ja tako lako i svesrdno mogla usvojiti pojmove poput “ženskog mozga”, bojim se da je gotovo svatko podložan uvjerenju da ovaj sve veći car, čija bestidna golotinja ispunjava sobu, zapravo nosi odjeću.

Dr. Hendley je u pravu. Ovo nije igra. Mladi ljudi se manipuliraju i zlostavljaju, djeca se nepopravljivo oštećuju, žene se nepravedno kleveću i ušutkavaju, i ako ne počnemo slušati hrabre mea culpae i mudre savjete ljudi poput Alicie Hendley, stvari će se samo pogoršati.