BUCHANAN: Tarife: Porezi koji su Ameriku učinili velikom

Patrick J. Buchanan

buchanan.org

Dok ga je u ponedjeljak limuzina vozila na radno mjesto u Bijelu kuću, Larry Kudlow nije mogao biti zadovoljan naslovom u Washington Postu: “Kudlow se protivi Trumpu u vezi tarifa.”

Priča je započela: “Direktor Nacionalnog ekonomskog vijeća Lawrence Kudlow priznao je u nedjelju da su američki potrošači ti koji na kraju plaćaju administrativne tarife na kineske uvozne artikle, što je u suprotnosti s opetovanom netočnom tvrdnjom predsjednika Trumpa da Kinezi plaćaju račun.”

Kao evangelist slobodne trgovine, Kudlow je priznao za Fox News da potrošači plaćaju tarife na artikle proizvedene u inozemstvu koje kupuju ovdje u SAD-u. Ali to nipošto nije cijela priča.

Tarifa (carina) se može opisati kao porez na prodaju ili potrošnju koju plaća potrošač, ali one su također diskrecijski i proizvoljan porez.

Ako odlučite ne kupiti kinesku robu i umjesto toga kupite sličnu robu napravljenu u drugim zemljama ili SAD-u, onda ne plaćate tarifu.

Kina gubi prodaju. To je razlog zašto Peking, kojem godišnje ostaje 350 do 400 milijardi dolara trgovinskih viškova na naš račun, najglasnije zavija. Kad bi Donald Trump nametnuo tu tarifu od 25% na svih 500 milijardi dolara kineskog izvoza u SAD, to bi osakatilo kinesko gospodarstvo. Tvornice koje su tražile siguran pristup američkom tržištu pobjegle bi glavom bez obzira iz Srednjeg kraljevstva.

Tarife su bile porezi koji su Ameriku učinili velikom. To su bili porezi na koje se oslanjao prvi i najveći od naših ranih državnika, prije dolaska globalista poput Woodrowa Wilsona i FDR-a.

Tarife, koje predstavljaju zaštitu proizvođača i radnih mjesta, predstavljale su put Republikanske stranke prema moći i prosperitetu u 19. i 20. stoljeću, prije uspona Rockefellerovog liberalnog establišmenta i njihovog prigrljivanja britanski stvorene hereze neometane slobodne trgovine.

Zakon o Tarifama iz 1789. godine donesen je s ovom proglašenom svrhom: “poticanjem i zaštitom proizvođača”. Bio je to drugi zakon koji je donio prvi Kongres koji je vodio njegov predsjednik James Madison. Izradio ga je Alexander Hamilton, a potpisao predsjednik Washington.

Nakon Rata 1812., predsjednik Madison, uz potporu Henryja Clayja, Johna Calhouna i bivših predsjednika Jeffersona i Adamsa, donio je Tarife iz 1816. kako bi britanski tekstil cjenovno izbacio iz konkurencije, a Amerikanci izgradili nove tvornice i preuzeli procvalo američko tržište. Upalilo je.

Tarife su financirale Rat gosp. Lincolna. Tarife iz 1890. nose ime kongresmena iz Ohija i budućeg predsjednika Williama McKinleyja, koji je rekao da strani proizvođač “nema pravo ili pravo na jednakost s našim vlastitim. … On ne plaća poreze. On ne obavlja nikakve građanske dužnosti.”

To je ekonomski patriotizam, onaj koji stavlja Ameriku i Amerikance na prvo mjesto.

Tarife Fordney-McCumber dale su predsjednicima Warren Hardingu i Calvinu Coolidgeu prihod kako bi nadoknadili smanjenje Wilsonovih poreza na dohodak, potaknuvši tako najdinamičnije od svih desetljeća — Burne dvadesete.

Tvrdnje da su Smoot-Hawley tarife uzrokovale Veliku depresiju 1930-ih je New Deal mit kojim su američka školska djeca desetljećima indoktrinirana.

Depresija je započela padom na burze 1929. godine, devet mjeseci prije nego što je Smoot-Hawley postao zakon. Stvarni zločinac: Sustav federalnih rezervi, koji nije uspio nadoknaditi onu trećinu novca koja je nestala u tisućama propalih banaka.

Milton Friedman nas je to učio.

Tarifa je porez, ali njezina svrha nije samo prikupljanje prihoda, već i stvaranje ekonomski neovisne nacije od drugih i ljudi koji se oslanjaju jedni na druge, a ne na strane entitete.

Načelo koje nalazimo u tarifama je isto ono koje koriste američki koledži i sveučilišta koji naplaćuju stranim studentima više školarine od njihovih američkih kolega.

Koji patriot bi povjerio ekonomsku neovisnost svoje zemlje “nevidljivoj ruci” Adama Smitha u sustavu koji su stvorili intelektualci čija odanost leži u ideologiji, a ne ljudima?

Koju veliku naciju su slobodni trgovci ikad izgradili?

Slobodna trgovina je politika oslabljenih i propadajućih sila, koje su prošle svoj zenit. U pola stoljeća nakon ukidanja Kukuruznih zakona, Britanci su pokazali svu ludost slobodne trgovine.

Drugu polovicu 19. stoljeća započeli su s dvostruko većom ekonomijom od SAD-a, a završili je s ekonomijom upola manjom od naše i izjednačili se s Njemačkom, koja je, pod Bismarckom, usvojila ono što je bilo poznato kao Američki sustav.

Od nacija koje su se u posljednjim stoljećima uzdigle do ekonomske nadmoći — Britanci prije 1850., Sjedinjene Države između 1789. i 1914., poslijeratnog Japana, Kine posljednjih desetljeća — koliko njih je to učinilo kroz slobodnu trgovinu? Niti jedna. Sve su one prakticirale ekonomski nacionalizam.

Problem koji postoji za predsjednika Trumpa?

Kad se jednom nacija zakači za jeftinu robu koju narkotična slobodna trgovina pruža, ona se rijetko može osloboditi. Nakon gubitka svoje ekonomske neovisnosti slijedi gubitak političke neovisnosti, gubitak svoje veličine i, naposljetku, gubitak nacionalnog identiteta.

Brexit je bio davljenički krik britanskog naroda koji je izgubio svoju neovisnost i sad je očajnički nastoji vratiti.

Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.