HANSON: Naš moderni ‘Satirikon’

Victor David Hanson

Negdje oko 60 godine, u doba cara Nerona, insajder na rimskom dvoru po imenu Gaj Petronije napisao je satirički roman “Satirikon” koji je govorio o moralnoj korumpiranosti Rimskog carstva. Opći krajobraz romana bila je tranzicija Rima iz agrarne republike u globaliziranu multikulturalnu velesilu.

Roman je preživio samo u nizu proširenih fragmenata. No, ostalo je dovoljno poglavlja kako bi se kritičari složili da je bogati Petronije, koji je uživao nadimak “autoritet za eleganciju”, bio brilijantan cinik. Često je ismijavao kulturne posljedice naglog i remetilačkog priljeva novca i stranaca iz drugih krajeva mediteranske regije u nekoć tradicionalno rimsko društvo.

Roman opisuje lutajuću odiseju tri lijena, preobrazovana i uglavnom nedovoljno zaposlena mlada Grka: Enkolpija, Askilta i Gitona. Oni besciljno tumaraju južnom Italijom. Prosjače i žicaju od nouveau riche. Rugaju se tradicionalnim rimskim običajima. Trojac i njihovi prijatelji žive u kulinarskim, kulturnim i seksualnim ekscesima u doba Nerona.

Određene teme u “Satirikonu” bezvremenske su i odzvanjanju još i u današnje vrijeme.

Nagli prijelaz iz društva seoskih domaćinstava u metropolitanska obalna središta stvorio je dva Rima. Jedan svijet bio je sofisticirana i kozmopolitska mreža trgovaca, intriganata, ulagača, akademika i “deep-state” carskih kompića. Njihovi obalni koridori nisu bili toliko rimski koliko su bili mediteranski. I vidjeli su sebe više kao “građane svijeta” nego samo kao građane Rima.

U romanu, golemo, nezapamćeno bogatstvo proizvelo je razvratnost. Bezobzirno ambiciozni “urbaniti” ulaguju se i laskaju bogatima bez djece u nadi da će im dati posjede umjesto da sami zarađuju vlastiti novac.

Bogati su zauzvrat seksualno i emocionalno iskorištavali mlade pružajući im lažne nade u dobivanje nasljedstva.

Čini se kako se Petronije ruga samom svijetu kojem se prepustio.

Prihvaćene norme njegovog romana su pornografija, bezrazložno nasilje, seksualni promiskuitet, transrodnost, odgođeni brak, ne imanje djece, strah od starenja, beskućništvo, razmetljivi materijalizam, dugotrajna adolescencija te muljaže i prevare umjesto rada.

Likovi su usredotočeni na skupu modu, egzotičnu hranu i pretenciozno ponašanje. Oni su sretni nasljednici dinamične rimske infrastrukture koja je globalizirala tri kontinenta. Rim je objedinio obale Sredozemlja pod jedinstvenim pravom, znanošću, institucijama — a sve to držala je pod kontrolom rimska birokracija i nadmoćna snaga legija, čije su mnoge redove popunjavali ne-Rimljani.

Nikada u povijesti civilizacije nije postojala generacija koja je postala toliko bogata i lagodna, toliko željna da zadovolji svaki zamisliv apetit — a opet toliko prožeta osjećajima dosade i nezadovoljstva.

Ali u njihovoj sjeni postojao je i drugi Rim. Povremeno su hipsterski antiheroji naletjeli na staromodne seljake, vlasnike radnji i legionare. Oni su ono što bismo u današnje vrijeme nazvali ismijanim “bijednicima” i “priljepcima“.

Čak i Petronije sugerira da su te grublje vrste izgradile i održavale ogromno Rimsko carstvo. Oni su karikirani kao nesofisticirane seljačine, a opet im se divi kao jednostavnom, čvrstom pučanstvu bez pretenzija i dekadencije urbanih trutova romana.

Petronije je isuviše vješt satirist kako bi oslikao crno-bijelu sliku dobrih starih tradicionalnih Rimljana nasuprot njihovim korumpiranim urbanim nasljednicima. Njegova poanta je suptilnija.

Globalizacija je obogatila i ujedinila ne-Rimljane u svjetsku kulturu. Ali takva je homogenizacija također razrijedila one iste običaje, tradicije i vrijednosti koje su i dovele do takvog zapanjujućeg rimskog uspjeha.

Multikulturalizam, urbanizam i kozmopolitizam “Satirikona” odražavali su uzbudljivu rimsku mješavinu raznih jezika, navika i životnih stilova sjeverne i zapadne Europe, Azije i Afrike.

Ali to novo carstvo također je razrijedilo plemenito i jedinstveno rimsko agrarstvo. Potkopalo je nacionalizam i patriotizam. Bogatstvo, veličina i nepovezanost carstva naposljetku je umanjilo rimsko jedinstvo, kao i tradicionalni brak, roditeljstvo i autonomiju.

Obrazovanje se također smatralo dvosmisleno. U romanu, načitanost osigurava erudiciju i sofisticiranost te pomaže znanosti da potisne praznovjerje. Ali ponekad je obrazovanje također dvojbeno. Studenti postaju lijene, pretenciozne vucibatine. Profesori se ne razlikuju od glasnih cjepidlaka. Pisci su banalni i dosadni. Elitni učenjaci zvuče poput laprdala.

Čini se kako Petronije implicira da što god Rim njegovog vremena bio, on vjerojatno nije održiv — ali će barem biti prilično uzbudljiv u svom sjajnom padu.

Petronije također tvrdi da s previše brzim materijalnim napretkom dolazi moralna regresija. Njegovo posljednje upozorenje moglo bi biti osobito zabrinjavajuće za trenutačnu generaciju zapadnih Europljana i Amerikanaca. Dok se hvalimo globalizacijom svijeta i obogaćivanjem Zapada materijalno i kulturno, pritom gubimo naše duše.

Sklapanje braka, podizanje obitelji, ostanak na jednom mjestu, rad s vlastitim rukama i odgađanje zadovoljstva možda se smatra dosadnim i zastarjelim. Ali gotovo 2.000 godina kasnije, sve to još uvijek drži civilizaciju živom.

Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.