Demokracija znači da narod vlada i, prema Aristotelu (koji nije bio obožavatelj demokracije), “sloboda je prvo načelo demokracije”. Aristotel je u Politici zaključio da su “rezultati slobode takvi da je numerička većina vrhovna i da svaki čovjek živi onako kako želi”. Demokracija ne mora nužno promicati slobodu; demokracija može (a često to i radi) ugušiti ljudske slobode, ponekad s dobrim posljedicama, a ponekad s lošim. Ali sloboda neizbježno dovodi do demokracije jer ne postoji drugi način pomirenja konkurentskih želja slobodnih i jednakih pojedinaca.
Dakle: sloboda na prvom, a demokracija na drugom mjestu. Zemlje začete u slobodi, poput Engleske i njezinih izdanaka u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu, obično podržavaju jake i stabilne demokracije. Čak i u Južnoj Africi, gdje su drevne slobode Engleza donedavno bile dostupne samo malom dijelu stanovništva, na temelju individualne slobode izgrađena je čvrsta demokracija. Bez tog temelja, Francuskoj je trebalo pet pokušaja da uspostavi trajnu demokraciju — pod pretpostavkom da Peta Republika nadživi prosvjede gilets jaunesa. Demokracija bez slobode je kuća izgrađena na pijesku.
Alexis de Tocqueville (koji također nije bio obožavatelj demokracije) napisao je u Demokraciji u Americi (1835.) da je sloboda “neophodno jamstvo protiv tiranije većine” u demokraciji. Ne da je osobito odobravao slobodu. Smatrao je da je korištenje slobode udruživanja kako bi se suprotstavilo tiraniji većine “opasno sredstvo … koje se koristi za izbjegavanje još veće opasnosti”. Tocqueville je predviđao da će sve vrste zala proizaći iz tiranije većine u Americi, premda je naveo da “danas” još nisu uobičajena.
Svejedno, Tocqueville je mislio da “ako se ikad slobodne institucije u Americi unište, taj događaj će se moći pripisati neograničenom autoritetu većine”. I na tom mjestu će pomodni politolog današnjice dopustiti da se završi citat. Ali u Tocquevilleovom izvorniku, rečenica nastavlja: “koji može, u nekom budućem vremenu, potaknuti manjine na očajanje i obvezati ih da pribjegnu upotrebi fizičke sile.” Tako Tocquevilleova većinska demokracija ipak ne završava tiranijom većine. Ona završava oružanim rušenjem vlade… od strane manjine.
U Tocquevilleovim vremenima, to je bio način na koji je doista završila demokracija — u Francuskoj. Francuska revolucionarna demokracija, ako je možete nazvati demokracijom (Tocqueville je), brzo se pretvorila u anarhiju i diktaturu. Kroz cijelu Demokraciju u Americi, Tocquevilla je naizgled mistificirala činjenica da se ista stvar još uvijek nije dogodila u Americi. On je bio uvjeren da izravno izabrana zakonodavstva, poput Zastupničkog doma, nužno moraju nametnuti tiraniju većine te se zalagao za snažnu izvršnu vlast s “određenim stupnjem nekontroliranog autoriteta” kako bi uravnotežila vladavinu rulje Kongresa.
Kako su se stvari promijenile. Politolozi još uvijek vole Tocquevillea, ali s Donaldom Trumpom u Bijeloj kući, upravo je taj “nekontrolirani autoritet” izvršne vlasti ono što ih zabrinjava. Obiluju analogije na Njemačku 1933. godine i uspon Hitlera. Čini se kako zaboravljaju da je Hitler imenovan kancelarom, a ne izabran (to je neizravna demokracija na djelu), da se uzdigao na vlast u proporcionalnom glasačkom sustavu koji je temeljen na stranačkim listama (preferirani način politologa), predvodio koalicijsku vladu (ponovno, kako preporučuju politolozi) i imao podršku mnogih vodećih profesora u zemlji, od kojih je 51 potpisalo otvoreno pismo u korist njegova imenovanja. Ti masovni skupovi u Nürnbergu možda predstavljaju efektan filmski prizor, ali, što se tiče glasačkih kutija, Hitler nije bio Trump.
Usprkos 200 godina neprestanih upozorenja, u Americi još uvijek postoji demokracija. Ono što sprječava SAD, UK, i druge anglosaksonske demokracije da upadnu u francusku revolucionarnu anarhiju ili njemački nacistički fašizam (ili, kad smo već kod toga, ruski sovjetski komunizam) jest duboka filozofska predanost slobodi. Ne oskudna sloboda od ugnjetavanja Robespierrovog “Liberté, Égalité, Fraternité” (sloboda, jednakost, bratstvo), već dinamična sloboda djelovanja Jeffersonovog “Life, Liberty and the pursuit of Happiness” (život, sloboda i potraga za srećom). U dobro utemeljenoj, dobro funkcionirajućoj demokraciji, sloboda nije nekakva vrsta nužnog zla, kao što je zamišljao Tocqueville. Ona je pozitivna vrlina. Sloboda je životna snaga demokracije.
Sloboda i većina
Alexis de Tocqueville nije skovao izraz “tiranija većine”. Čini se da ta čast ide američkom ocu osnivaču Johnu Adamsu, koji je u tome preduhitrio Tocquevillea nekih pola stoljeća. U njegovoj Obrani Ustava vlade Sjedinjenih Američkih Država iz 1787. godine, napisao je da u “jednostavnoj” demokraciji “ne postoji nikakav način obrane manjine… od tiranije većine, osim davanja prethodnom negativ potonjeg”, ideja koju je nazvao “najapsurdnijom institucijom koja se ikad dogodila među ljudima”. Ukazao je na liberum veto u Poljskoj 18. stoljeća, po kojem svaki član Sejma (donji dom poljskog parlamenta) može opstruirati bilo koji zakon od donošenja, donoseći “propast toj plemenitoj, ali loše konstruiranoj republici”.
Adamsovo rješenje za tiraniju većine, koju je 48 godina kasnije odjeknuo Tocqueville, bila je mješovita vlada s tri grane: zakonodavna, izvršna i sudska. Tijekom godina, ideja da podjela vlasti na tri grane vlasti osigurava stabilnost demokracije postala je načelo vjere među politolozima, unatoč činjenice da postoji malo dokaza koji to podupiru. Mnoge zemlje s idealnom ustavima postale su plijen Tocquevilleovih oštećenih manjina, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo, sa svojom povijesnom koncentracijom moći u parlamentu, bilo relativno stijena stabilnosti.
Pravo rješenje tiraniji većine u anglo-američkoj demokraciji ima manje veze s političkom znanošću nego što ima s političkom sociologijom. Ljudi koji očekuju i potražuju osobne slobode kao svoje pravo stečeno rođenjem nisu podložni toleriranju tiranije, bilo većine ili manjine (ili jednog). I tako su SAD, zemlja koju su osnovali ljudi koji su vjerovali da su život, sloboda i potraga za srećom toliko temeljni da “koji god oblik vlade postane destruktivan u tim ciljevima, pravo je naroda da ga promijeni ili napusti”, ima istu vladu već 230 godina. Tajna demokratskoj stabilnosti je, jednom riječju, sloboda.
Edmond Burke je to razumio jasnije od bilo kojeg svog suvremenika. U svojim autoritativnim Razmišljanjima o Francuskoj revoluciji, opisao je slobodu kao “podrazumijevano nasljedstvo dobiveno od naših predaka i koje moramo prenijeti na svoje potomstvo”. On je pratio slobode “Engleza” od Magna Carte do Peticije prava 1628. godine i Deklaracije o pravima 1689. godine pa sve do Američke revolucije. Sloboda prvo, demokracija drugo.
Odakle je došla za engleska privrženost slobodi, nitko ne može reći. Romantici je vole pratiti do saksonskih plemena koja su preplavila Britaniju nakon raspada Rimskog Carstva. Na kontinentu je Karlo Veliki, srednjovjekovni kralj toliko omiljen među eurofilima, imao dosta problema s potiskivanjem sloboda preostalim Saksoncima. Trebale su mu 32 godine, tri invazije i jedan masakr kako bi pokorio saksonska plemena sjeverozapadne Njemačke i nasilno ih preobratio na kršćanstvo.
Magna Carta nije bila izvor engleskih sloboda, ali je bila njihova prva pisana formulacija. Te slobode naposljetku su dovele do stvaranja nekih od najdugotrajnijih, najsnažnijih demokracija modernih vremena. One su se netaknute prenosile s koljena na koljeno više od tisuću godina. Jefferson ih je nazvao “neotuđivima”; Burke ih je nazvao “podrazumijevanima”. One su bile običajna prava i slobode kojima se nije moglo trgovati. Pod engleskom monarhijom, one su štitile pojedinca od tiranije kralja. U modernoj demokraciji, one štite pojedinca od tiranije većine.
Manjina jednog
Ne postoje stalne većine ili manjine. Pojedini ljudi su ponekad u većini, a ponekad u manjini, ovisno o pitanju. U SAD-u, afroamerički kršćanski heteroseksualni vlasnik doma je u jednom slučaju manjina, a u tri većina. Zamijenite “kršćanski” u “pentekostalni” i religija iste osobe prelazi iz većine u manjinu. Američki bijelci su većina, ali samo zato što su se tijekom godina različite etničke skupine, uključujući Irce, Talijane, istočnoeuropske Židove, Grke, Gruzijce, Armence, Fince i Slavene svih vrsta redefinirale kao bijele. Za razliku od predviđanja demografa, SAD nikada neće biti društvo “većinske manjine”, jer se manjine nastavljaju pridruživati većini, iz generacije u generaciju.
No, postoji jedna manjina koja nikad neće nestati: manjina jednog. Svatko od nas utjelovljuje višestruko sjecište afiniteta koji nas čine jedinstvenima. To bi se moglo učiniti banalno očiglednim, ali se često zaboravlja kad ljudi govore o “manjinskim pravima”. Ne postoje stvari kao što su prava manjina — ili barem, ne bi ih trebalo biti. Adams i Tocqueville, isti oni pisci koju su nam predstavili “tiraniju većine”, obojica su prepoznali da je još gore davati posebna prava manjini. Najveće jamstvo života slobode i vlasništva članova bilo koje manjinske skupine jest da se društvo drži tradicije pojedinačnih sloboda za sve.
Adams je gotovo došao do takvog zaključka kad je priznao da su “ljudi najbolji čuvari vlastitih sloboda i jedini čuvari kojima se uvijek može vjerovati”, ali je smatrao da takav princip ne može funkcionirati u reprezentativnoj demokraciji. Tocqueville je također razmatrao slične stvari, ali nikad nije došao do zaključka da je društvo, kad je u pitanju održavanje zdrave demokracije, važnije od države. Na kraju je ostavljeno Johnu Stuartu Millu da u potpunosti shvati stvarnost da je individualna sloboda profilaktičko sredstvo koje štiti društvo od tiranije većine.
U O slobodi (1859.), Mill je uzimao zdravo za gotovo da je ograničenje “moći vlade nad pojedincima” bilo nužno kako bi se spriječila tiranija većine. Također je shvatio da je, barem u Engleskoj, postojao “značajan osjećaj spremnosti suprotstavljanja svakom pokušaju zakona da kontrolira pojedince u stvarima u kojima dosad nisu navikli da budu kontrolirani”. Poput Tocquevillea, Mill je bio zabrinut da je prisilna snaga društva mnogo veća i strašnija od prisilne snage države; doista, mislio je da je sposobna “porobiti samu dušu”. Ali društvo te ne lišava života, slobode ili imovine kad prekršite njegova pravila.
To čine vlade. Pojedinačni pripadnici manjinskih skupina koji se osjećaju ugnjetavani svakodnevnim mikroagresijama, dehumanizirani protivljenjima drugih ljudi u vezi njihovih mišljenja ili prestrašeni činjenicama koje bi mogle potaknuti sjećanje na povijesne traume, mogu na trenutak zastati kako bi razmislili o implikacijama traženja obeštećenja putem zakona. Ako žive u anglo-američkoj demokraciji, oni bi tražili od vlade da nadglasa prastare običajne zakone sloboda u korist njihovih vlastitih interesa. To je opasno koliko god može biti.
Jer ako manjina može upotrijebiti mehanizam vlade da kontrolira ponašanje koje smatra uvredljivim, teško je vidjeti kako se većina može spriječiti da ne učini isto. Svatko je uvrijeđen nečim. Protumačiti problem kao stvar manjinskih prava, može se jedino dobiti potkopavanjem demokracije. Protumačiti ga kao stvar individualnih prava i… pa, svatko je pojedinac. Legitimnost liberalne demokracije počiva na načelu da svaki pojedini građanin uživa ista prava i slobode — i isti interes u njihovoj obrani. Sloboda prvo, demokracija drugo. Kad su svi u istoj manjini jednog, postoji sigurnost u brojkama. To je zašto u dobro funkcionirajućoj liberalnoj demokraciji manjine nemaju prava. Samo pojedinci.
Salvatore Babones je izvanredni profesor sociologije na Sveučilištu Sydney i autor knjige Novi autoritarizam: Trump, populizam i tiranija stručnjaka.
