BUCHANAN: Je li otkucao čas liberalima na Zapadu?

Patrick J. Buchanan

Pixabay

Hillary Clinton ih je nazivala “bijednicima”. Barack Obama ih je nazivao gubitnicima koji su “pripijeni” uz svoje Biblije, netrpeljivosti i oružje.

Za predsjednika Europske komisije, Jean-Claudea Junckera, oni su “ti populisti, nacionalisti, glupi nacionalisti… zaljubljeni u svoje vlastite zemlje.”

Pa, možda jesu “glupi” i, istina, oni doista vole svoje zemlje, ali prošli tjedan su dali pljusku Junckeru uzdrmavši Zapad i svijet.

Izbori u najvećim svjetskim izbornim blokovima — 28-članoj EU i Indiji s njezinih 1,3 milijarde ljudi — pokazali su da se val nacionalizma nastavlja povećavati i širiti diljem Europe i Azije.

U Indiji, hinduska nacionalistička BJP stranka premijera Narendra Modija ostvarila je premoćnu pobjedu. Podrška Modiju je bila toliko snažna da je požurio uvjeriti ne-hinduse, osobito 200 milijuna indijskih muslimana, da su ostali ravnopravni građani. Ali u Indiji, došlo je vrijeme za hinduse.

Brexit stranka Nigela Faragea, oformljena prije samo nekoliko mjeseci, završila je na prvom mjestu u Britaniji s 31% glasova. Niti jedna druga stranka nije bila ni blizu. Laburisti su osvojili 14%, a torijevci premijerke May završili su na 5. mjestu s 9%, što predstavlja povijesno poniženje.

Na izborima u Francuskoj, stranka Emmanuela Macrona izgubila je od stranke Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen, koju je na predsjedničkim izborima 2017. pobijedio osvojivši dvostruko više glasova.

Populističko-nacionalistička Lega Mattea Salvinija je s 34% glasova osvojila prvo mjesto u Italiji i dala mu naznaku da bi na sljedećim nacionalnim izborima mogao doći do mjesta premijera.

Nacionalistička stranka Prava i pravde u Poljskoj i populistička Fidesz stranka u Mađarskoj lako su došle do pobjede.

Međutim, u Njemačkoj, konzervativno-socijalistička koalicija Angele Merkel izgubila je potporu. I CDU i SPD izgubile su snagu u porazima koji bi mogli uzdrmati vladu u Berlinu.

Što nam ovi izbori govore?

Ako konzervativci žele zadržati vlast u britanskom parlamentu, morat će napustiti Europsku uniju i, ako je potrebno, pobjeći bez brakorazvodne nagodbe s Bruxellesom.

Torijevci ne mogu prkositi volji njihove vlastite većine u vezi najkritičnijeg pitanja u posljednjih 50 godine — nacionalističkog zahtjeva za slobodom od Bruxellesa — i još uvijek preživjeti kao prva stranka Britanije.

Tko god od torijevaca naslijedi May, gotovo će sigurno biti premijer koji će izvesti Britaniju iz Europske unije.

Niti je to takva tragedija.

Na kraju krajeva, prvi Brexit je bio 1776. godine, kad je 13 kolonija Sjeverne Amerike prekinulo sve veze s britanskom krunom i samostalno krenulo na put ka neovisnosti. Nije sve ispalo tako loše.

Prošlotjedni izbori su također svjedočili velikim dobicima Zelenih stranaka diljem Europe. Usredotočeni na klimatske promjene, ove stranke će ući u koalicije kako bi pružili potrebne glasove strankama lijevog i desnog centra za stvaranje parlamentarne većine.

Zaštita okoliša će sad vjerojatno voditi borbu za primat s imigracijom iz Trećeg svijeta što se tiče glavnog pitanja na svim izborima u Europi.

Dok nacionalisti i populisti kontroliraju četvrtinu mjesta u Europskom parlamentu, oni su izolirani. Oni možda imaju moć blokiranja ili stavljanja veta na akcije EU-a u Bruxellesu, ali ne mogu nametnuti svoju vlastitu agendu.

Ipak, iz ova dva izborna događaja proizlaze još veće lekcije.

Čini se kako liberalizam gubi svoju privlačnost. Većina najveće svjetske demokracije, Indije, svjesno je iskoristila svoje demokratsko pravo glasa — kako bi unaprijedila sektaške i nacionalističke ciljeve.

Zašto liberalizam u silaznoj, a nacionalizam u uzlaznoj putanji?

Prvi je ideja koja privlači intelekt; potonji, ukorijenjen u ljubavi prema obitelji, vjeri, plemenu i naciji, dolazi od srca. U svojoj potenciji motiviranja ljudi, liberalizam je u odnosu na nacionalizam kao što je bezalkoholno pivo u odnosu na Bombay džin.

Biti ponosni Poljak, Mađar, Talijan ili Škot čvršće zahvaća ljubav, lojalnost i vjernost kod ljudi nego biti građanin Europe.

“Tko god govori o Europi je u krivu”, rekao je Bismarck. Europa je samo “geografski izraz”.

Politika identiteta, ljudi koji se identificiraju prema svojoj etničkoj pripadnosti, rasi, kulturi i vjeri, čini se kako je budućnost svijeta.

Čak se i ljevičari klanjaju pred novom stvarnosti.

“Politika identiteta je upravo ono što jesmo i upravo način na koji smo pobijedili”, rekla je Stacy Abrams, afroamerička demokratkinja koja je gotovo osvojila utrku za guvernera Georgije. “Usredotočujući se na zajednice u Georgiji, mi smo… povećali sudjelovanje birača, doveli nove ljude u proces.”

Demokratska stranka je sad koalicija lako prepoznatljiva po rasi, etničnosti, ideologiji i spolu — afroamerička, latinoamerička, azijatska, LGBTQ, feministička i Zelena.

Naši Očevi osnivači vjerovali su da smo mi Amerikanci novi ljudi, odvojeni, jedinstveni, prepoznatljivi ljudi, združena braća koja je riskirala svoje živote i prolila svoju krv. Liberali vjeruju da nas zajedno drže apstraktne ideje i ideali, poput demokracije, jednakosti i različitosti.

No, jesu li Washington, Jefferson, Madison, Monroe, Calhoun, Clay, Jackson, Sam Houston, Tyler i Polk doista vjerovali u jednakost i različitost dok su iz ove zemlje tjerali Indijance, Francuze, Britance, Španjolce i Meksikance kako bi stvorili svoju kontinentalnu naciju?

I je li manifest sudbine doista samo o nama, a ne o njima?

Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.