HUNTER: Jesmo li zaboravili žrtvu Dana D?

Derek Hunter

ITV News via YouTube

Danas, prije sedamdeset i pet godina, heroji su jurišali na plaže kako bi započeli borbu za oslobađanje Europe od zla nacističke Njemačke. Tim ljudima dugujemo dug koji svijet nikada neće moći vratiti. Ali, na mnogo načina, rasipamo njihovu žrtvu uzimajući zdravo za gotovo slobode koje su štitili i prigrljujući ideologiju koju su pomogli pobijediti. Jesmo li zaboravili žrtvu Dana D?

Deseci tisuća muškaraca ubijeni su ili ranjeni u invaziji kako bi povratili kontinentalnu Europu od nacista. Dok su na tim ogoljelim plažama njihovi prijatelji i braća po oružju padali pored njih, oni su gurali dalje. Hrabrost koja je bila potrebna da bi izvršili svoju dužnost suočeni s takvim pokoljem i njihova spremnost ukrcavanja na te brodove znajući što ih čeka, nije samo nešto na čemu će im svijet zauvijek dugovati, već je nešto što više ne postoji.

Suočen sa zlom, slobodni svijet je ustao i učinio sve što je bilo potrebno kako bi izašao pobjednikom. Danas, uživajući u svijetu koji nam je ta žrtva podarila, mnogi Amerikanci čak ne mogu dopustiti ljudima s kojima se ne slažu da govore na događajima na kojima je prisustvo na dobrovoljnoj osnovi. Oni su savršeno sretni baciti zapaljenu bocu benzina kako bi nekoga ušutkali, ali nikada neće braniti slobodu od tiranije jer su oni tiranija. Veliki dio političke ljevice pretvorio se u isto ono zlo protiv kojeg su se saveznici borili na ovaj dan 1944. godine.

Progresivci izlaze na ulice tražeći šutnju svojih političkih protivnika. Oni prizivaju moć vlade da uzme od onih koji su zaradili više kako bi dobili veći dio kolača. Oni dijele ljude po rasi, spolu, etničkoj pripadnosti, dohotku, itd., kako bi lakše manipulirali njima. Osim činjenice da trenutačno koriste drukčije ljude koji služe kao žrtveni jarci i okrivljuju za sve bolesti društva, nema velike razlike između retorike 2019. i 1935. godine. Vremena i mete progresivaca su se možda promijenili, ali njihov cilj je ostao isti — moć.

Sjedinjene Države utemeljene su na ideji da moć leži u pojedincu, a ne u vladi. Plaže Normandije nisu napadane kako bi se obranile sve veće vladine moći od sve većih vladinih moći koje su prošle dalje niz stazu od nas samih. Tamo smo bili da to uništimo, a to smo i učinili.

I dok su počinitelji tog zla bili eliminirani, ideologija nije. Ona je metastazirala, otišla u podzemlje u malim količinama, rebrendirala se kao “liberalna” i polako rasla u svom novom domu, Demokratskoj stranci. Stranka je bila dom gostoljubivog domaćina, onog koji je usvajao različite aspekte filozofija “izma” još od vremena kad je “progresivni pokret” ranog 20. stoljeća zagolicao maštu elita diljem svijeta.

Komunizam, fašizam i socijalizam, sve su to grane istog stabla s istim trulim korijenima — ideje da vlada zna bolje od nas samih kako treba živjeti naš vlastiti život; da je kolektiv najvažniji i ako nekoliko pojedinaca mora biti uništeno u procesu kolektivnog dobra, neka tako bude. Sve to je antiteza američkom utemeljenju.

Okupivši se u obrazovnom sustavu, ti “izmi” ukorijenili su se na jedinom mjestu s kojeg nisu mogli biti eliminirani zahvaljujući stalnim pozicijama na sveučilištima. U suradnji s radničkim sindikatima, gdje su oduvijek živjeli, dobili su mjesto s kojeg su mogli zaraziti najveći broj ljudi. I zarazili su ih.

Trebalo je vremena, po nekoliko obraćenika svake godine, ali ljevica je dosegla kritičnu masu i sad kontrolira Demokratsku stranku. Jednog od kandidata za predsjedničke izbore 2020. godine odabrat će stranka koja dijeli važne upravne ciljeve i taktike s našim protivnicima prije 75 godina i onima iz Hladnog rata.

Povijest je maraton, a ne sprint, a Saveznici su na ovaj dan i u danima koji su uslijedili pobijedili u sprintu. No, bitka se nastavlja. Poput zeca, mnogi Amerikanci su se zadovoljili s prednošću i počivaju na našim lovorikama. U međuvremenu, kornjača još uvijek napreduje dok sloboda spava.

Nikada ne bismo smjeli zaboraviti žrtvu onih hrabrih vojnika koji su riskirali sve kako bi zaštitili našu slobodu. Ali, možda još važnije, mi nikada ne smijemo uzimati zdravo za gotovo tu slobodu shvaćajući da, iako smo pobijedili u ratu, onaj veći rat još uvijek bijesni. To nije rat u kojem se puca iz oružja, ali je svejedno rat o kojem ovisi budućnost i s istim idealima na kocki. Odajte počast tim ljudima prije 75 godina, oni je apsolutno zaslužuju, ali također poštujte ciljeve za koje su napravili tu žrtvu.

Naša sloboda nalazi se pod napadom, kao što je uvijek bila. Međutim, ovaj put, iako dolazi iz istih filozofskih temelja kao u prošlosti, egzistencijalna prijetnja dolazi iznutra. Poput ljudi koji su danas prije 75 godina jurišali u kišu metaka, moramo biti jednako odlučni. Ne samo da moramo poštovati njihovu žrtvu, već je moramo ponoviti na bojištu ideala.