U mainstream medijima, žene na ljevici se gotovo uvijek prikazuju kao primjeri suosjećanja i vrline. No, kad je riječ o konzervativnim ženama, to je druga priča. Zašto je to slučaj? Heather Higgins, predsjednica Nezavisnog ženskog foruma, objašnjava razloge iza ovog dvostrukog standarda.
Tko je prva žena imenovana na Vrhovni sud?
Pretpostavljam da bi većina Amerikanaca odgovorila: Ruth Bader Ginsburg. Ona je danas toliko poznata da je često spominju koristeći samo njezine inicijale — RBG.
Imenovana na visoki sud 1993. godine od strane predsjednika Billa Clintona, ljevičarska sutkinja Ginsburg našla se predmetom ne jednog, već dva filma samo u 2018. godini. No, ona nije prva žena na Vrhovnom sudu. Ona je druga. Prva nema film koji je nazvan njezinim imenom. To je zato što je Sandru Day O’Connor imenovao republikanski predsjednik, Ronald Reagan.
Mnogo slušamo o “godini žena”, “ženskom maršu” i “ratu protiv žena”. Ali kad bi glavni mediji — New York Times, Washington Post, CNN, CBS i ostali — bili više zainteresirani za točnost nego za propagiranje, ispalo bi da promiču “godinu ljevičarskih žena” ili “marš ljevičarskih žena”.
Glavni mediji se vole pretvarati da sve žene misle jednako i da su konzervativne žene samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Međutim, prema Pew Research istraživanju iz 2018. godine, oko trećina žena su demokratkinje; nešto manje od trećine republikanke; a nešto više od trećine nezavisne.
Dakle, ako postoje sve te konzervativne žene, zašto se mediji prave kao da jedva postoje?
Oni koriste tri strategije.
Prva je Izostavljanje: Ako nešto ne vidite, ne morate se nositi s tim.
Otvorite sjajni magazin. Svaka liberalna žena se glamurizira. Elegantno odjevena, lijepo fotografirana, a njihove osobne priče su uvijek nadahnuta verzija Ivane Orleanske: One su nadvladale neodoljive prepreke kako bi učinile svijet suosjećajnijim i tolerantnijim mjestom.
Glamour magazin prepoznao je jedanaest žena iz redova demokrata među svojim Ženama godine 2018. Među njima nije bilo niti jedne republikanke.
Prva dama Michelle Obama našla se na naslovnici Voguea tri puta.
Prva dama i bivša manekenka Melania Trump? Za sad, niti jednom.
S vremena na vrijeme, glavni mediji će ispričati priču o konzervativnoj ženi kako bi “uravnotežili stvari”. Ali, budimo iskreni, to nije ravnoteža — to je simboličnost.
Druga strategija koju mediji koriste za ponižavanje konzervativnih žena jest Izrugivanje: Ismijavanje ženinog izgleda zanemaruje ono što ona govori.
Mislili biste da bi se glavni mediji oduprli ovakvoj vrsti objektivizacije. Ali to nije slučaj. Ne ako je meta konzervativna žena.
Sarah Huckabee Sanders, glasnogovornica Bijele kuće i Kellyanne Conway, prva žena koja je vodila pobjedničku predsjedničku kampanju, rutinski se omalovažavaju zbog njihove kose, maskare ili težine. Njihova značajna postignuća, nasuprot tome, rijetko se priznaju.
Zašto? Zato što se medijima ne sviđa njihov šef. I tretiraju žene koje rade za njega kao izdajice svoga spola.
Treća strategija koji mediji koriste za ponižavanje konzervativnih žena je Klevetanje: Korištenje stereotipa isključuje postojanje opravdanog razloga za zauzimanje pozicija koje drže konzervativne žene.
Glavni mediji jednostavno ne mogu prihvatiti činjenicu da konzervativci imaju ozbiljne i važne razloge za svoja uvjerenja. Dakle, oni moraju pronaći odgovore kako bi sami sebi objasnili ovu prividnu anomaliju: te žene moraju biti rasističke ili preziru same sebe ili su jednostavno slaboumne.
Evo kako je Barbra Streisand to opisala engleskom Daily Mailu: “Mnogo žena glasa onako kako glasaju njihovi muževi; one ne vjeruju dovoljno svojim vlastitim mislima.”
Etiketiranje, poput strategija ismijavanja ili izostavljanja, samo je još jedan način pokazivanja prezira i demoniziranja konzervativnih žena. Njegova je svrha da osobe koje su etiketirane ne tretirate s poštovanjem, ignorirate njihove ideje te da čak izbjegavate druženje s njima.
Stoga ne iznenađuje da ogovaranja, koja su često rezultat tih strategija, obeshrabruju mnoge žene koje naginju konzervatizmu od kandidature za političke dužnosti. Ili čak govorenja u javnosti. Kome je potrebna ta žalost?
Potrebna je snažna osoba koja bi mogla plivati protiv medijske struje.
No, stvar je u ovome kad plivate protiv struje: To vas čini snažnijim. Možda je to razlog zašto Nikki Haley može ustati u UN-u i reći istinu. Ili zašto Candace Owens može dovoditi u pitanje odanost progresivnim politikama koje su toliko naštetile crncima. Ili Ayaan Hirsi Ali koja se bori u ime istinski potlačenih žena: onih koji žive u radikalnim islamskim društvima.
Zato je toliko važno potaknuti raspravu s više poštovanja i inkluzije. Želimo da se svatko — s obje strane političkog spektra — sasluša s uljudnošću. Tako možemo biti bolje informirani i donositi bolje odluke.
Dakle, ako imate konzervativne poglede, morate odigrati osobito važnu ulogu.
Morate otvoreno govoriti — svojim prijateljima, obitelji, suradnicima. Neka čuju vaše mišljenje. I potom neka sami donosu svoju odluku.
Mediji se mogu pretvarati da ne postojite; mogu vam se čak rugati ili etiketirati. Oni vas žele zastrašiti kako bi vas ušutkali. To nije pošteno i to nije u redu.
Nemojte im dopustiti.
Ja sam Heather Higgins, predsjednica Nezavisnog ženskog foruma, za Prager University.
