PragerU | Državni dug: Koga briga?

Brian Riedl

Američki državni dug je masivan — toliko masivan da ga većina Amerikanaca ne može ni dokučiti, a kamoli riješiti. No, kriza je na pomolu, a dan obračuna koji će utjecati na svakog Amerikanca se približava, Brian Riedl iz Instituta Manhattan objašnjava kako smo došli ovdje i što možete učiniti u vezi toga.

U filmu iz 1958. godine, Mjehur ubojica, u kojem je naslovnu ulogu imao mladi Steve McQueen, divovska, rastuća masa — mjehur — prijeti uništenjem cijelom gradu i svim njegovim stanovnicima. On neprestano raste i nitko ga ne može zaustaviti.

Dug Sjedinjenih Država je poput tog mjehura. Za razliku od fiktivnog mjehura, on prijeti uništenju više od jednog grada; on prijeti cijeloj naciji.

Gdje je Steve McQueen kad ga trebate?

Evo nekih brojeva.

Trenutačni državni dug iznosi 22 bilijuna dolara. To je bilijun — s ‘B’. Prije deset godina, iznosio je 10 bilijuna dolara. Za deset godina, predviđa se da će iznositi 34 bilijuna dolara.

Plaćanje kamata na naš dug trenutačno iznosi 300 milijardi dolara godišnje, na putu prema predviđenom bilijunu dolara unutar sljedećeg desetljeća. U tom trenutku, petina svih saveznih poreza ići će na otplaćivanje kamata na dug, a ne na obrazovanje, infrastrukturu i obranu — znate, stvari koji bi vlada inače trebala financirati. A sve to je s rekordno niskom kamatnom stopom. Pa, možda ne želite to zamisliti, jer je ta slika vrlo tmurna.

U stvarnom svijetu … gotovo nikoga nije briga. Ali trebali bi se brinuti. I svaka osoba koja razmišlja, bilo ona lijevo ili desno, razumije zašto. Niti jedan pojedinac ili država ne može akumulirati dug na neodređeno. Europa je prije nekoliko godina uspjela izbaviti Grčku s nekim zajmovima. Ali Grčka ja mala zemlja. Ako se u SAD-u dogodi ‘boom’, ne postoji nitko tko bi nas mogao izbaviti. Dakle, što pokreće dug? I još važnije, kako se iz njega izvući?

Dug već desetljećima raste. Eksplodirao je potaknut recesijom 2008. godine. Prihodi su se smanjili, dok je potrošnja porasla. Pod predsjednikom Obamom, dug se poduplao s 10 bilijuna dolara na 20 bilijuna dolara. U prve dvije godine Trumpove administracije dodali smo još 2 bilijuna dolara.

Dakle, što da radimo?

Prvo, moramo identificirati primarni izvor problema. To je prilično osnovno. Možete govoriti o troškovima obrane, socijalnoj potrošnji ili prenapuhanim proračunima ako želite, ali sve se doista svodi na dva programa: socijalno osiguranje i Medicare. Ako se ne uhvatimo u koštac s tim čudovištima, mjehur duga će se nastaviti širiti sve dok nas sve ne obuhvati.

Prema podacima Ureda za proračun Kongresa, samo ta dva programa se suočavaju s manjkom od 100 bilijuna dolara tijekom sljedeća tri desetljeća. Kako je to moguće?

Pa, za početak, imate 74 milijuna baby boomera koji se približavaju dobi za mirovinu — 10.000 dnevno. Povrh toga, korisnici Medicare-a obično primaju povlastice koje su trostruko veće od onoga što uplate u sustav. Bez nekih ozbiljnih prilagodbi, ti programi neće uspjeti. To nije krivnja umirovljenika. To je stvar jednostavne demografije i matematike.

Plaćanje svih obećanih beneficija zahtijevalo bi ili povećanje poreza na plaće sa sadašnjih 15,3% na 33% ili uvođenje 34% nacionalnog poreza na promet. Ne — cijeđenjem bogatih, smanjenjem troškova obrane ili ukidanjem socijalnih programa ne bi se ni približili plaćanju računa. Niti će koristiti bilo koja prihvatljiva stopa ekonomskog rasta. Rupa od 100 bilijuna dolara je jednostavno prevelika.

Dakle, razgovarajmo pošteno. Ako mama i tata ne mogu platiti hipoteku, oni ne govore djeci da nađu puno zaposlenje kako bi nadoknadili manjak. Oni se sele u drugu kuću koja odgovara njihovom budžetu.

Isto tako, kad Amerika obećava starijim građanima beneficije koje daleko nadmašuju iznose koje su uplatili u sustav, ne bismo trebali govoriti mladim zaposlenim obiteljima da se njihovi porezi moraju udvostručiti ili utrostručiti. Umjesto toga trebamo smanjiti te beneficije na prihvatljivu razinu. To je jedino pošteno i razumno, zar ne? No, kad je riječ o dugu, čini se kako se niti jedna od tih značajki ne uklapa. Dakle, što možemo učiniti? Što je još važnije, što vi možete učiniti?

Prvo, budite sigurni da štedite za vlastitu mirovinu. Nemojte se pretjerano pouzdati u vladu, koja je obećala više nego što može platiti, da se brine o vama.

Drugo, recite Washingtonu da skupi hrabrost i uhvati se u koštac sa socijalnom sigurnošću i Medicare-om.

Ljudi danas žive puno dulje nego što je to bio slučaj kad je socijalna sigurnost po prvi put osmišljena 1935. godine. Mi moramo postupno povećavati dob za socijalno osiguranje kako bismo to odražavali. Sada je ona 66 godine. Moramo je povisiti na 68 i potom na 70 godina.

To je prilično jednostavno. Medicare je složeniji. Ali već postoji dobro rješenje, koje se, nevjerojatno, nalazi unutar samog Medicare sustava — program lijekova na recept. Gotovo bez presedana među vladinim programima, on se nalazi ispod inicijalno planiranih troškova. Zašto? Jer se osiguravajuća društva moraju natjecati za poslove u vezi lijekova na recept starijih građana. Dakle, dajmo starijim građanima više izbora u Medicare planovima koje žele. Više izbora i konkurencije stabiliziralo bi troškove i također nam pružilo priliku da zadržimo solventnost Medicare-a.

Dakle, da li se bilo koja od ovih ideja ozbiljno razmatra u vladinim dvoranama?

Svi znamo odgovor na to pitanje. Evo, dolazi Mjehur ubojica.

Ja sam Brian Rield, viši suradnik na Instituta Manhattan, za Prager University.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here