U nedavnom intervjuu o nuklearnim ambicijama Islamske Republike Irana, tvrdeći da islam zabranjuje proizvodnju i uporabu nuklearnog oružja, profesor sa Sveučilišta Duke Omid Safi ponudio je ovu krupnu laž:
“Ono što Kuran posjeduje i što je islamska tradicija imala u posljednjih 1.400 godina je jasan naglasak na ono što on naziva svetošću i dostojanstvom ljudskog života.”
Povuci moju drugi nogu, Omid.
Egipatski reformist Islam Behery je bio iskreniji kad je ovo izjavio 6. lipnja na Al-Hurra TV:
“Kalifati su tijekom stoljeća, počevši od Yazida Ibn Mu’awiya — i nemojmo ulaziti u rasprave o svima onima koji su mu prethodili — i sve do završetka Osmanske države, bili teroristički kalifati. Terorističke države vladale su narodom i činile sve one stvari koje radi ISIS. ISIS spaljuje ljude, a to se dogodilo i u prošlosti. ISIS siluje žene koje se smatraju robinjama, a to se dogodilo i u prošlosti. ISIS želi uspostaviti državu koja će se proširiti po cijelom svijetu, koristeći mačeve, bombe i vatru… Sve to se dogodilo u prošlosti. ISIS optužuje sve ljude na Zemlji za herezu. To se dogodilo u prošlosti. Kako biste nazvali masakr nad Armencima od strane Osmanske države? To su bila stoljeća terorističkog kalifata. Terorizam je organizirala vladajuća garnitura.”
On je sasvim u pravu, kao što je ilustrirano u izobilju iz islamskih izvora u Povijesti džihada: Od Muhameda do ISIS-a.
Ipak, kao što pokazuje Safijeva glupost, u SAD-u i u Europi i dalje prevladava predodžba da je islam, bez obzira na sve što Kur’an kaže i sve što je Muhamed rekao da je učinio, u praksi bio blag, velikodušan i tolerantan.
U stvarnosti nije postojalo razdoblje od osnutka islama koje je bilo obilježeno mirnim suživotom između muslimana i nemuslimana. Nije bilo vremena kad su mainstream i dominantne islamske vlasti podučavale jednakost muslimana i nemuslimana, niti zastarjelost džihadskog rata.
Nije postojala Era dobrih osjećaja, nikakvo Zlatno doba tolerancije niti Raj proto-multikulturalizma. Na mjestima gdje su muslimani i nemuslimani živjeli u neposrednoj blizini jedni s drugima, uvijek je praktički bez prekida postojao džihad.
Islam je “imao posljednjih 1.400 godina jasan naglasak na ono što on naziva svetošću i dostojanstvom ljudskog života”?
Naravno, sve dok niste bili ne-musliman (osobito Židov) ili žena (osobito nevjernica koja je prisiljena u službu kao seksualna robinja) ili član bilo koje druge skupine za koju je islamsko pravo propisalo institucionaliziranu diskriminaciju.
Ove istine se, međutim, danas zabranjuju govoriti. Za one koji se usude objaviti nepoželjne komentare o islamu, Pakistan ima svoje zakone o bogohuljenju; Sjedinjene Države, u međuvremenu, koriste deplatformiranje, klevetanje i žigosanje onog koji govori istinu kao “vođu skupine mržnje”.
U međuvremenu, uglađeni lažovi poput Omida Safija dobivaju pozicije na sveučilištima i svugdje su slavljeni zbog toga što političkim i medijskim elitama čine veliku uslugu govoreći im ono što žele čuti, bez obzira koliko to fantastično bilo.
Međutim, ono što Safi ne može isporučiti jest islam koji zapravo ima “jasan naglasak na ono što on naziva svetošću i dostojanstvom ljudskog života”. To znači da će elite koje mu poklanjaju počasti i njegova obmanjiva i neiskrena vrsta jednog dana na svoj užas otkriti da su sve utješne poluistine i zaobilaznice kojima ih je hranio o islamu bile upravo to, laži.
Do tada će biti suviše kasno za ispravljanje grešaka i okrenutanje smjera. Džihadsko nasilje i šerijatsko ugnjetavanje za koje ih je Safi uvjerio da ne postoji će predaleko napredovati.
