HANSON: Lekcije Versajskog ugovora

Victor Davis Hanson

Wikipedia/Public Domain

Versajski ugovor potpisan je u Parizu, Francuskoj, 28. lipnja 1919. godine. Ni pobjednici niti gubitnici Prvog svjetskog rata nisu bili zadovoljni formalnim zaključenjem krvoprolića.

Tradicionalna kritika ugovora jest da pobjedničke francuske i britanske demokracije nisu slušale molbe za popustljivost progresivnog američkog predsjednika Woodrowa Wilsona. Umjesto toga, dodali su sol na njemačku ranu okrivljujući Njemačku za početak rata. Konačni ugovor zahtijevao je njemačke reparacije zbog ratnih gubitaka. Također je prisilio Njemačku na ustupanje teritorija svojim pobjedničkim susjedima.

Oštri uvjeti ugovora navodno su ogorčili i osiromašili Nijemce. Gnjev zbog Versaillesa navodno objašnjava zašto je Njemačka naposljetku izglasala na vlast nacističkog podstrekača Adolfa Hitlera, sijući tako sjeme Drugog svjetskog rata.

No, stoljeće kasnije, koliko je istinito tradicionalno objašnjenje Versajskog ugovora?

U usporedbi s drugim ugovorima tog vremena, Versajski sporazum je zapravo bio blag — osobito prema njemačkim standardima iz prošlosti.

Nakon francusko-pruskog rata 1870.-1871., nova ujedinjena i pobjednička Njemačka okupirala je Francusku, prisilila Francuze na plaćanje reparacija i pripojila bogata pogranična područja Alsace-Lorraine.

Oštri planovi Berlina za Zapadnu Europu iz 1914. godine, na početku Prvog svjetskog rata — takozvani Septemberprogramm (septembarski program) — pozivali su na aneksiju sjeverne francuske obale. Nijemci su planirali apsorbirati čitavu Belgiju i zahtijevati plaćanje milijardi maraka kako bi isplatiti cjelokupni njemački ratni dug.

Godine 1918., samo nekoliko mjeseci prije završetka rata, Njemačka je poraženoj Rusiji nametnula drakonsku nagodbu. Nijemci su zaplijenili 50 puta veću teritoriju i 10 puta veću populaciju nego su kasnije izgubili u Versaillesu.

Dakle, prema uvjetima Versajskog ugovora, pobjedničke demokracije bile su daleko popustljivije prema Njemačkoj nego je Njemačka bila s većinom svojih poraženih neprijatelja.

Nitko ne opovrgava da je Njemačka započela rat napadom na Belgiju i Francusku. Njemačka nikad nije u cijelosti ispunila zahtjeve Versaillesa što se tiče plaćanja odštete Francuskoj i Belgiji. Ona je ili otpisala ili je inflacijom oslabila svoju valutu kako bi platila reparacije svojom sve bezvrijednijom valutom.

Versailles nesumnjivo nije uspio održati mir. No problem nije bio u tome što je ugovor bio isuviše oštar, nego u tome što je od samog početka bio manjkav i nikad primjereno proveden.




Versajski ugovor potpisan je mjesecima nakon primirja u studenom 1918. godine, a ne nakon potpunog sloma njemačke carske vojske. Iscrpljeni saveznici napravili su pogrešku ne zahtijevajući bezuvjetnu predaju poraženog njemačkog agresora.

Ta pogreška stvorila je kasniji njemački mit da njezina potrošena vojska nikad zapravo nije poražena, već je jednostavno odustala od ofenzive na neprijateljskom teritoriju. Iscrpljenim njemačkim vojnicima u inozemstvu navodno su “zabili nož u leđa” Židovi, komunisti i izdajnici u pozadini.

Saveznički pobjednici kombinirali su najgore od oba svijeta. Oni su ponizili poraženog neprijatelja uglavnom praznim osudama te istodobno nisu uspjeli provesti mjere koje bi spriječile nastanak druge agresivne Njemačke.

Engleska, Francuska i Sjedinjene Države nisu bile voljne zauzeti Njemačku i Austriju kako bi ispunile zahtjeve Versaillesa. Još gore, dok su se pobjednici i poraženi susreli u Versaillesu, tisuće savezničkih vojnika već je bilo demobilizirano i poslano svojim kućama.

Rezultat je bio taj što Versailles nije osigurao završetak “rata za okončanje svih ratova”.

Kao što je ogorčeni francuski maršal Ferdinand Foch, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, ispravno zaključio u vezi sporazuma u Versaillesu: “Ovo nije mir. Ovo je primirje na 20 godina.”

Foch je bio u pravu.

Dvadeset godina nakon nagodbe iz 1919. godine, njemačka vojska napala je Poljsku i tako započela Drugi svjetski rat, koji će svijet koštati oko četiri puta više života nego je to bio slučaj u Prvom svjetskom ratu.

Nakon Versajskog ugovora, pobjednički saveznici 1945. nisu ponovili pogreške iz 1919. godine. Oni su od poraženog nacističkog režima zahtijevali bezuvjetnu predaju.

Zapadni saveznici su potom Njemačku okupirali, podijelili i nametnuli joj demokraciju. Vojnici su ostali, pomogli obnoviti zemlju i zatim je učinili saveznicom.

U pogledu oštrine, sporazumi iz Jalte i Potsdama iz 1945. godine bili su daleko teži (prema Njemačkoj) nego onaj iz Versaillesa — i daleko uspješniji u održavanju mira.

Neuspjeh Versaillesa ostaje tragična lekcija o vječnim pravilima rata i same ljudske prirode — 100 godina prije ovog ljeta.

Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.